48

Od izbivanja dalje od obitelji, u stvari najteže mi je bio padao moj posao u Pločama koje su samo stotinjak kilometara udaljene od Dubrovnika.

Glavni razlog tomu je bila baš blizina obitelji!

Dolazio sam u Ploče i u tvornicu Azbest, i dogodilo bi mi se kako bih posao završio kasno navečer, a ujutro sam trebao nastaviti, pa bih prespavao tu jednu noć u hotelu Ploča, što je bilo podpuno logično.

BSP analiza Luke koju sam predvodio kroz nekoliko tjedana, bila je drugačija. Posao bi se završio u tri ure poslie podne, odnosno sa završetkom radnoga vremena uprave Luke, i bio bih nakon toga slobodan, ako pak nisam morao pripremiti nešto za sliedeći dan. 

Lunjati po Pločama do večeri, a onda poći na spavanje u neatraktivni jedini hotel, nije bila baš neka osobita opcija, pa sam se uglavnom svakodnevno vraćao doma, a ujutro rano opet se vozio do Ploča. Iznimke su bili dani kad bi me neki  ljubazni Pločani navečer pozvali u goste, a jedan od poznanika s fakulteta Jure Čikotić, pozvao me jedne večeri u lov na ovčice, ribe koju se u velikom broju može naći baš u pješčanim plićacima ušća Neretve.

Bilo mi  je to zanimljiv dogodjaj, manje zbog samoga ribolova, a više zbog prostranoga  plitkoga pješčanoga dna, preko kojega je kolega oprezno vozio svoj gliser, pazeći kako mu vijak motora ne bi zahvatio piesak. Na nekoliko mjesta smo stajali tražeći ribu, a onako iz športa sam izlazio iz glisera i gacao po pješčanomu dnu dok mi je more bilo negdje do koljena.

Pozive “customera” u goste, na večeru, na ribolov i večeru, jednostavno nije pristojno odbiti, pa sam tih večeri morao noć provesti u doista lošemu hotelu, inače bih nešto više od uru vriemena normalno nakon završetka posla bio sa svojom djecom.

Nije samo hotel u Pločama bio izpod prihvatljive razine. I sam grad Ploče mi je bio takov, nekako otužno prazan i malen, ali s druge strane, ljudi koje sam tamo upoznao bili su dragi i ponašali su se krajnje prijateljski.

Ploče sam upoznao kao jedino primorsko mjesto u kojemu nije bilo crkve, možda je baš ta činjenica kod mene stvorila odredjenu odbojnost, a možda je odbojnost bila podcrtana s poviešću mjesta.

Mjesto u stvari nije imalo nikakovu poviest osim komunističke, jer je naseljavanje  započelo s  izgradnjom luke na ušću Neretve nakon drugoga svjetskoga rata. Tih godina je mjesto dobilo naziv Kardeljevo, po Eduardu Kardelju, slovenskomu komunistu, koji je zajedno sa Srbinom Aleksandrom Rankovićem bio prvi čovjek do Tita i premda skromnog učiteljskog obrazovanja držao je sebe velikim intelektualcem,  piscem i ideologom, pa je sebi osigurao i mjesto profešura na ljubljanskom sveučilištu, i dao se proglasiti članom slovenske, a i srbske akademije.

Ipak  bravar- maršal Tito je pazio kako se nitko, pa ni učitelj-akademik Kardelj ne bi približio njegovoj božanskoj veličini pa je sredio pravilo po kojemu se ni jedan grad ni mjesto u Jugoslaviji ne smije zvati po živućemu političaru, osim naravno po njemu samomu, nedodirljivom maršalu i doživotnomu predsjedniku.

Učitelj Kardelj se tako morao zadovoljiti s predsjedanjem jugoslavenskom skupštinom i sa sličnim, u uzporedbi s Titom minornim dužnostima, a izgubio je svoje mjesto, sve do svoje smrti, kad  su Ploče opet postale Kardeljevo i nosile su to ime sve do 1990. kad je naglo probudjena hrvatska  sviest brisala u svojemu naletu puno toga, pa su i Ploče s nadpisom Kardeljevo opet na sebi dobile svoje ime Ploče.

U komunikaciji s prijateljima, ali i sa samim mještanima Ploča uobičajeno sam, hineći kako je to pogrješka iz navike, uviek rabio naziv Ploče. Onako iz športa, a ne iz neke nade, kako će naziv Kardeljevo uzkoro opet postati prošlost.

Premda mi je vodjenje BSP-a u Pločama bilo zbog dnevnica i kilometrine unosnije, s puno većom radošću sam taj isti posao obavio u Dubrovačkoj banki, koja mi je bila na pet minuta udaljenosti hodom od stana.

Svaki posao na dubrovačkomu području me je činio sretnim, jer bih tih dana živio normalno sa svojom obitelji.

Premda sam u Dubrovniku  imao posla i u Elektrojugu i u Atlasu i u Babinu kuku, koji se bio odvojio od Minčete, posao u Dubrovačkoj banki se stalno povećavao, pa me je sve više zadržavao u Dubrovniku.

Dubrovačka banka se dobavom vlastitoga IBM-ovoga računala izdvojila iz DERC-a, a u tomu je glavnu ulogu imao upravitelj informatičkog odjela u banki  Ivo Gjaja.

Moja uloga u samoj odluki o nabavi računala izravno od IBM-a bila je  takodjer jako velika.

Prijatelj Miro Čutura se bio u to doba prebacio raditi za izvjesnog Szczepanskoga, njemačkog trgovca rabljenim IBM-ovim računalima.

Prielaz Čuture kod Szczepanskoga sredio je Ognjen Krstulović, koji je doveo toga njemačkoga poslovnoga čovjeka u Dubrovnik tražeći načina za kupovinu računala za DERC, na način kojim bi se DERC odvojio od zavisnosti o IBM-u.

IBM bez IBM-a bilo je Krstulovićevo temeljno načelo, što se, slučajno ili ne, poklapalo s njegovim odnosom prema meni kao prema nekomu kojega treba eliminirati na fini način.

To svoje lice Krstulović je pokazao, odmah nakon što sam se formalno bio vratio iz Splita u Dubrovnik. Prirodno sam se sjetio kako Miro Čutura u DERC-u ima jedan svoj izdvojeni ured, gdje je držao svoje instrumente i pričuvne dielove, a imao je i lokalni broj brzoglasa, na koji bi ga spajala tajnica u DERC-u, kad bi ga netko nazvao.

Miro je bio sretan podieliti taj mali ured sa mnom. Dobio je družtvo svojega prijatelja iz iste tvrdke, barem za ona kratka razdoblja kad ja ili on nismo bili na putu. 

U DERC-u su dobili prigodu imati u blizini IBM-ovog stručnjaka. Ja sam dobio mogućnost imati ured i brzoglas.  Bila je to klasična win-win situacija.

A onda se umiešao Krstulović i poručio mi je kako moja nazočnost u DERC-u nije dobro došla. Nije imao snage reći mi to u lice.

Srećom u to doba je u Elektrojugu je informatički odjel vodio Ivo Vilović, koji mi je ponudio ured u novoj zgradi Elektrojuga u Šipčinama, gdje je bilo nekoliko praznih prostorija. Ivo je s pravom računao kako ću mu pomoći u razvoju sustava izdavanja računa i naplate električne energije, poglavito stoga što je znao kako u splitskoj Elektro Dalmaciji vodim sličan projekt. Želje su nam se poklopile. Tako sam dobio ured i to bezplatan, s pogledom na Srdj i na susjedni vrt u kojemu je bila vriedno sadjena i zalievana zelena salata.

Ured mi je, na Vilovićev priedlog, u vrlo blagonaklonomu razgovoru predao na uporabu  upravitelj Elektrojuga Jero Varezić. 

Vilović je s pravom računao na moju pomoć, a ja sam u tomu vidio i mogućnost prodaje računala Elektrojugu i njegovo izdvajanje iz DERC-a, što sam sebi bio postavio u zadaću, nakon novoga Krstulovićeva neprijateljskoga postupka prema meni.

Krstulović je sa svoje strane činio sve kako bi spriečio moje djelovanje u Dubrovniku, pa je nešto kasnije uzpio plasirati Mira Čuturu Szczepanskomu i na taj način stvoriti preduvjet za kupovinu rabljene opreme, uz jamstvo Szczepanskog kako će mu Čutura i nužni dielovi za popravak biti na razpolaganju.

Krstulović se tako potrudio stvoriti DERC s IBM ovom opremom bez plaćanja IBM-u u kojemu sam ja bio zaposlen, a ja sam se sa svoje strane potrudio prodavati originalnu IBM-ovu opremu dubrovačkim tvrtkama i tako ih izdvojiti iz DERC-a.

Za mene je to bila dobitna kombinacija. Moja tvrtka bi zaradila, ja bih imao više mogućnosti biti s obitelji, a DERC  bi se razpadao.

Uspio sam sam s vriemenom uzpostaviti nezavisne računske centre u Elektrojugu, Babinu kuku, Atlasu, Dubrovačkoj banki i TUP-u, a kasnije kad sam 1990. došao na vlast u dubrovačkoj općini, a Krstulovićeva partija je izgubila snagu, nezavistno računalo sam uveo i u Općinu, pa se DERC jednostavno ugasio.

Nisam to tada slavio kao neku svoju veliku pobjedu. Bila mi je to čak podpuno sporedna stvar na koju nisam gotovo ni malo obraćao pozornost. Izgradnja i obrana Hrvatske bila je osnovni prioritet. Te tihe borbe s Krstulovićevim komunističkim idejama, koje je želio ugraditi svugdje pa i na području informatike, prisjetio sam se ponovno baš za vrieme pisanja ove knjige.

Glede Elektrojuga ispunio sam obećanje dano Ivu Viloviću.  Elektrojug je, poput Atlasa,  od IBM-a kupio S/1, a ja sam čisto dragovoljno i bez naplate dizajnirao sustav i davao jasno definirane male dielove programirati Ivovim programerima, od kojih se najučinkovitijim pokazao Stiepo Đurđević.

Elektrojug je na taj način informatizirao glavni dio svojega poslovanja, dakle  održavanje podataka o potrošačima i brojilima, unošenje podataka o očitanjima brojila, izdavanje računa, praćenje uplata potrošača, slanje opomena, obračun kamata na zakašnjele uplate i t. d.

Kad danas sve to analiziram imao sam u to doba doista nevjerojatnu energiju. Svim tim poslovima, študiranju , predavanjima, putovanjima dodao sam i pisanje magistarskoga rada!