42

Od mojega prvoga službenoga dolazka u Beč, Nikša i Pero postali su mi dio života i života moje obitelji. Kad god bih se našao u Beču nazvao bi ih i nalazili smo se. Oni su pak baš na moj poziv češće krenuli prema Dubrovniku, dolazeći k meni, posjećujući otca, uzpostavljajući pokidane veze s prijateljima. 

Savjetovao sam ih neka dio novca ulože u kupovinu kuće.  Bilo je to u vrieme kad se Pero nalazio u razdoblju razstave od svoje žene Ljubice, s kojom je imao kćer Katarinu i sina Pera. Poslušali su me, ali nisam bio sretan s njihovim izborom male kućice u neatraktivnomu području Lobau.

Pero i Nikša su sinkronizirali ljetne dolazke u Dubrovnik s mojim godišnjim odmorima, pa su vozeći se sa mnom Marianom i djecom, s našom barkom na Kalamotu ili Lopud, zamislili i sami kupiti svoje plovilo. Kupili su gliser, a zatim naizmjence dolazili u marinu u Rijeki dubrovačkoj gdje su ga smjestili.

Kod mene bi ostavljali ključ glisera, a ja bih, kad njih nije bilo tu, poglavito tiekom zime odlazio vidjeti je li gliser dobro vezan.

Gliser im je bio zanimljiv nekoliko sezona, a onda su ga prodali. Plovilo je imalo liepu palubu i udobni prostor za spavanje. Pero je, kao što to pristoji oženjenomu čovjeku s djecom, na ljetovanje dolazio sam bez obitelji, a Nikša bi sa sobom uviek nešto dovodio. Jednom prigodom doveo je dvije mlade Austrijanke, i s njima se otisnuo prema otocima, a one su se borile medjusobno za njegovu naklonost. Tako mi je pričao.

Sam sam samo čuvao njihov gliser tiekom godine i nikad se nisam ni metra provozao s njim. Nisam za to imao vriemena. Jedino sam, s djecom i ženom znao umjesto s barkom otići s Perom do Lopuda ili Kalamote na kupanje.

Jednog ljeta Pero me  pozvao u Dole na Veliku Gospu, koja se u Dolima posebice slavi. Otišli smo u Dole  s gliserom, a tamo nas je, sukladno dogovoru s Perom, na rivi sa svojim žutim Golfom dočekao  rodjak Ivo Mihočević i odvezao nas do kuće dunda Antuna, gdje smo zatim do kasno uvečer jeli pršut, pili vino i pjevali. Ivo nas je zatim vratio samovozom do glisera i odvezao se u grad. Pero je upravljao s gliserom a ja sam se trieznio ležeći na krmi. Svratili smo zatim do hotela u Šipanskoj luci , tamo pojeli ćevapčiće i pržene krumpiriće, zalili ih s pivom i produžili prema marini. Bila su to vriemena naše velike blizkosti.

Iz toga razdoblja u sjećanje mi se urezala zgoda, kad je Pero sa svojim Volvom bio došao po mene u Zagreb. Iz Zagreba sam ga bio nazvao, samo kako bih ga čuo i pozdravio, a pokazalo se kako on upravo namjerava krenuti u Dubrovnik, odnosno u Dole nešto odnieti svomu otcu, pa sam odustao o lieta zrakoplovom i odlučio ga pričekati. Stignuo je pred zgradu IBM-a u Branimirovoj ulici, sav nasmijan.

Pitao sam na početku tamo kod Esplanade jednog čovjeka gdje se nalazi IBM, a on mi je pokazao rukom smjer i viknuo “Samo piči! smijao se Pero i završio priču na svoj  standardni način: Zamisli, samo piči! Koja je to filozofija!

Nikša je čak na moj priedlog počeo igrati tenis i prestao je pušiti, pa i piti. Za mojih dolazaka u Beč nekoliko smo puta igrali tenis, a nakon toga doknadjivali izgubljenu tekućinu sa sokom od jabuke razblaženim s mineralnom vodom.

Moji rodjaci blizanci Izuzetno su držali do mojih savjeta, što je bilo logično jer su poput mojega brata bili sedam godina mladji od mene. Gledao sam ih kao svoju braću a ne prve rodjake, a i oni su mene prihvatili na isti način.

U takovomu bratskomu ozračju dočekali smo 1990.

U knjigi  ”Prinos Hrvatskoj dobrobiti” opisao sam naše odnose iz početaka stvaranja hrvatske države, a u “Cieni nezavisnosti ih takodjer spominjem na puno mjesta..

Jednoga ljeta za vrieme godišnjega odmora, sa svojim samovozom odveo sam bio cielu obitelj tjedan dana Peru u goste. Sjajno su nas primili i on i njegova žena Ljubica, i Nikša. Djeca i Mariana su uživali.

S puta kroz Bosnu u Beč urezalo mi se u pamćenje kad Marko nije znao kako se pokakati u prirodu, jer je znao samo za zahodsku školjku. Trebalo mu je davati naputke dok konačno nije obavio ono zbog čega smo se zaustavili na rubu jednoga šumarka.

Taj put na povratku iz Beča u blizini Mostara gotovo smo stradali. Bila je noć i padala je kišica, kad je odjednom iz tame ispred samovoza iztrčao jedan čovjek. Refleksno okrenuvši upravljač prema sredini ceste, uspio sam ne udariti ga frontalno, ali je on ipak udario u samovoz sa strane, pa se pri tom odkinuo desni retrovizor. Kad sam se nakon krivudanja cestom uspio zaustaviti, potrčao sam natrag vidjeti što se dogodilo s čovjekom. Nije ga nigdje bilo. Stajao sam ne znajući što mi je činiti, kad mi je iz mraka prišao jedan drugi čovjek i rekao kako je vidio što se dogodilo i kako je taj, s kojim sam imao blizki susret, ostao neozliedjen i pobjegao je negdje svjestan kako je kriv. Smijući se naglašavao je, kako se radi o poznatoj pijanici, a pijanci imaju sreće.

Bio je to za sve nas golemi šok, koji je pokvario liepe dane provedene u Beču.

Na put sa ženom i djecom odlazio sam manje za vrieme godišnjega odmora, jer sam tada nastojao provesti s njima što više vriemena u Dubrovniku, a više za vrieme mojih službenih putovanja. Na taj način bih imao plaćen put, smještaj i dnevnice, i umjesto troška ostvario bih zaradu, a s obitelji bi dobio mogućnost provesti više vremena.

Tako sam ih odveo samovozom i u Sloveniju,  točnije u IBM-ovu školu u Radovljici, gdje sam imao proći jedan IBM-ov tečaj, koji sam svladavao samostalno učeći uz pomoć knjiga i magnetofona.

Bilo je to vrieme kad sam ustvrdio kako sam alergičan na travu i bilje općenito, poglavito na cviet topole, a i na jako dnevno svietlo. Bilo je dana kad sam se morao zatvoriti u mračnu hotelsku sobu i tamo tako provesti koju uru, kako bih olakšao dišni sustav i svrab u očima.

Srećom tečaj sam mogao svladavati,  kad me obitelj nije trebala, pa sam ih vodio na Bled i svugdje uokolo, gdje smo uživali i fotografirali se.

Na Bledu sam jedan dan izpucao film u fotoaparatu. Kupio sam u jednoj trgovini novi film, izvadio iz aparata stari i dao ga Marku neka ga ga pridrži dok novi film stavim na mjesto. Marko me krivo razumio. Shvatio je kako nam stari film više nije potrebit, pa ga je jednostavno bacio nekoliko metara niže u šiprag pored ceste. Pokušali smo naći film ali nismo uspjeli.

Ženu i djecu sam znao odvesti sa sobom u Split, U Makarsku i drugdje. U Minčeti su prema Mariani pokazivali veliko razumievanje i odobravali su joj redovito bez ikakovih problema te izlete s djecom i mužem.

Jedan takov izlet učinili smo i kad sam trebao tjedan dana provesti u Zadru u Jugotankeru, instalirajući jednu aplikaciju. Po drugomu poslu, odnosno zbog  izpravka nekih pogrieški u osnovnim sustavnim naputbinama, tamo je bio i moj kolega iz Splita Vlado Akerman. I mene i Vlada izuzetno srdačno  je kao i uvijek dočekao upravitelj računskog centra Angelo Cvitanović.

Vlado i ja smo se tako tamo našli slučajno, ali se to pokazalo koristnim jer smo pomagali jedan drugome i obojica zbog toga obavili  svoje poslove brže i lakše.

Vlado je bio jedan od kolega s kojim sa suradjivao najradije. Sjajno je zaključivao, fenomenalno u tančine poznavao naputbinu s kojom se bavio, s lakoćom se udubljivao u najsitnije detalje.

Bili smo sjajan tim. Ja sam izvrstno vidio cjelinu a on detalje. Ja sam lako shvaćao naše kliente odnosno njihove zahtjeva, a on se s tim nije volio baviti. Više je uživao sjedati uz računalo i riešavati zadatke i probleme

Na žalost nismo imali puno prigode raditi zajedno, kao taj put u Zadru.

Najduži naš zajednički posao je bio u dubrovačkom Atlasu, koji je za svoje knjigovodstvo od IBM-a kupio IBM S/1, poprilično zamršeno i neprikladno računalo, namienjeno za primjenu u veleobrtu odnosno za praćenje i reguliranje veleobrtnih  procesa. Kod primjene u izvan veleobrtnim aplikacijama, glavna prednost  mu je bila  - relativno niska ciena.

Kumovao sam toj kupovini iz razloga što sam za sebe vidio mogućnost rada u Dubrovniku blizu obitelji. S upraviteljima Atlasova knjigovodstva Katicom Rajčević i Mišom Račićem dogovorio sam što bi sve računalo trebalo raditi za njih, od unosa podataka, preko tipkovnica i malenih zaslona, do obrade i izvješća.

Račića i Rajčević sam upoznao za vrieme mojega rada u Minčeti, kad su se našli u silno neugodnoj situaciji, jer nisu bili u stanju napraviti godišnju financijsku bilancu. Obradu podataka su tad obavljali na zastarjelim knjigovodstvenim strojevima. Imali su sreće što su i za obradu na tim strojevima unosili podatke preko bušenih 80 kolonskih kartica, a još više sreće su imali što su u svojoj nevolji, kad njihovi zastarjeli strojevi jednostavno na kraju godine nisu mogli obraditi podatke koji su se tiekom godine čuvali samo na karticama, naišli na mene.

Napravio sam za njih programe za prienos podataka na disk, te njihovo sortiranje i tiskanje godišnje bilance. Zatim je u Minčetin ERC stignuo mini bus, krcat škatulama s karticama. Ljudi iz Atlasa su škatule vriedno donosili našim operaterima, koji su ih  urama ubacivali u čitač i prepustili mojim programima njihovu daljnju sudbinu.

Taj put sam spasio Atlas. Htjeli su mi se odužiti krstarenjem za mene i Marianu Atlasovim brodom Ambasador, koji je u to doba obavljao turistička putovanja prema Veneciji i Krfu, ali to zbog razloga kojih se baš točno ne sjećam, nismo obavili premda smo bili taj dar načelno prihvatili.

Atlasu sam tako tu za njih tada doista veliku uslugu napravio bezplatno, ali je to evo kasnije naplatio IBM prodavši Atlasu stroj preko mene u kojega su Račić i Rajčević imali golemo povjerenje. Ovaj put sam i ja u tome bio profitirao, jer sam s poslom u Atlasu dobio mogućnost biti te dane s obitelji.