56

Kad smo se ponovno čuli, Letunić je promienio priču. Rekao mi je kako je savjetujući se procienio kako mi ne može naći i ponuditi nešto prikladno. Upitao sam ga, onako reda radi, može li mi pokazati neki prostor, jer bih ga ja mogao prihvatiti, premda on misli kako za mene nije prikladan, budući sigurno bolje od njega znam što mi je potrebito.

Odgovorio mi je kako bi to bilo za nas obojicu samo gubitak vriemena i savjetovao mi je neka si pokušam naći ured negdje drugdje.

I u jednomu i u drugomu i u trećemu slučaju, odnosno i u slučaju Elektrojuga, Dubrovačke banke i Zavoda za obnovu,  bio sam srdit ,ali me sve to ipak nije bilo osobito pogodilo. Bio sam svjestan u kakovom sustavu živim i uviek spreman na ovakove postupke prema meni.

Bio sam siguran kako je taj moj progon bio pokrenut iz središta koje je bilo iznad glavnih upravitelja u Elektrojugu ili Dubrovačkoj banki ili u Zavodu za obnovu, a upravitelji su razumljivo štitili svoje položaje.

U ove svoje zaključke sam se definitivno uvjerio kad sam mjesto za svoj ured pronašao u  poslovnom središtu Dubrovnika, a više nije bio slučaj o prostoru u državnoj ili kako se to onda zvalo  društvenoj tvrdki ili instituciji.

Radilo se o jednoj privatnoj prizemnoj kući s dvorištem. Ciena najma koju sam dogovorio s vlastnikom kuće bila je prihvatljiva za upravu IBM-a u Ljubljani, pa je trebalo samo složiti ugovor i podpisati ga.

Bio sam sretan jer mi se činilo kako sam konačno našao rješenje, a onda se izpriečilo nešto o čemu nisam mogao niti sanjati.

Upravitelj naše pravne službe upitao me koji bi iznos ili pak postotak poreza, svejedno, trebali mjesečno plaćati zajedno s najmom. Čovjek koji nam je pristao iznajmiti kuću učinio je to uz uvjet dobivanja dogovorenoga iznosa, a porez je trebao platiti IBM, što nije izgledalo ništa neobično. Čovjek se želio osigurati od mogućeg kasnijeg povećanja poreza i imati podpunu jasnu projekciju svojih prihoda od najma.

Sad je naša pravna služba, kako ništa ne bi ostalo nedorečeno i nejasno, željela u ugovor unieti precizan iznos koje trebalo mjesečno plaćati i ništa više. Taj je uvjet bio nezaobilazan po pravilniku tvrtke i pravnici su ga se samo željeli pridržavati.

Kako nisam znao odgovor pošao sam u općinsku poreznu upravu, koja se tad nalazila u jednoj zgradi na sjevernoj strani Stradunu, a naziv joj je bio “Uprava društvenih prihoda Općine Dubrovnik”, kako bih tamo upitao koja će se stopa poreza primieniti u ovomu slučaju. Svaka obćina je tad imala pravo na  svoje poreze i načine ubiranja poreza.

Očekivao sam odmah dobiti točan odgovor i nazvati u Ljubljanu kako bi se postotak ili pak iznos unieti u ugovor.

U poreznoj upravi nisam dobio odgovor, nego mi je rečeno kako moram donieti ugovor.

Nisam prosvjedovao nego sam odmah zatim nazvao u Ljubljanu, objasnio o čemu se radi i zatražio neka mi pošalju jedan primjerak ugovora bez navodjenja poreza.

Čim sam dobio ugovor, ponovno sam pošao u poreznu upravu, ali opet nisam dobio odgovor, nego mi je rečeno kako ugovor nije podpisan, pa zbog toga ne smiju odredjivati porez!

Upitao sam kako to mi možemo staviti iznos poreza u ugovor i podpisati ga, kad ne znamo koliki je taj iznos. Nisam dobio odgovor.

Čovjek s kojim sam dogovorio najam, počeo me nazivati i izpitivati, što je s ugovorom i zašto se sve to odužilo, jer ako smo odustali, on ima neke druge ponude. Bio sam siguran kako ih nema, ali sam ga shvaćao. Želio je konačno do kraja riešiti to u što se upustio, jednako kao i ja.

Rekao sam mu o čemu se radi, ali nije prihvatio moje objašnjenje. Pozvao sam ga i zajedno smo pošli u poreznu upravu.

Kad smo izišli iz zgrade bio je vidno blied i uzrujan. Ispričao mi se priznavši kako mi nije vjerovao, i dodao kako ovako nešto nije mogao niti zamisliti.

Istu reakciju imao sam i u našoj pravnoj službi.

Upravitelj službe je vjerojatno zaključio kako sam ja nekakav nespretan lik, pa sam možda dobar stručnjak na području tehnike, ali se ni malo ne razumiem u pravne poslove, pa je odlučio doputovati zbog toga u Dubrovnik i riešiti problem.

Nije morao tako postupiti, jer je imao na razpolaganju brzoglas, ali mi je rekao kako je bez uzpieha pokušavao na taj način, pa se zbog toga odlučio na putovanje.

Ne znam doista je li uopće i pokušao ili mu se učinilo zgodnim prošetati se do Dubrovnika.

Dočekao sam ga u zračnoj luci i odmah odvezao u Grad u poreznu upravu.

Čovjek se trudio, rabeći svoje pravničko izkustvo i normalnu logiku, a ja sam samo stajao u njegovoj pratnji ne govoreći ništa, jer mi je po malo svega bilo dosta.

Nakon onoga izkustva sa splitskim carinicima, a i nakon što sam izgnan iz ureda u Elektrojugu i Dubrovačkoj banki, premda sam u obje tvrtke bio držan velikim stručnjakom i čovjekom koji im je puno pomogao, a bio sam spreman s njima dogovoriti ozbiljnu cienu najma, ovo što sam doživio sad, kad sam se udaljio od takozvanih društvenih tvrdki čiji su upravitelji bili komunisti i morali su slušati naputke iz obćinskoga komiteta i dogovorio ured s privatnikom, prevršilo je svaku mjeru.

Premda je logika bila ista. Ako već nije želio primjenjivati svoj utjecaj na privatne vlastnike kuća, obćinski komitet je pod svojom kontrolom imao obćinsku upravu prihoda.

Takove sam zaključke  donio onda, a zadržao sam ih do danas. Premda možda nisam bio u pravu i svi ti moji problemi s uredom su se dogodili slučajno.

Tješim se kako nisam bio paranoičan, jer su do podpuno istih zaključaka došli i nesudjeni najmodavac i pravnik iz ljubljanskog IBM-a, a mi smo brojitbeno gledajući tri osobe iz tri izuzetno različita ljudska skupa.

Čovjek je vjerojatno kasnije iznajmio svoju kuću bez problema, a naš pravnik je kasnije vrlo vjerojatno nastavio sastavljati ugovore o najmu, po istom obrazcu, kao što ih je, kako mi je tada rekao, i ranije  uzpiešno sastavljao u dosta navrata, a ja sam vidjevši kako na ovaj način samo uzalud trošim vrieme i energiju, svoj ured organizirao u dogradjenomu dielu stana.

Taj dio je kroz svoja vanjska vrata imao preko tarace vezu ulazom kroz željeznu ogradu, pa su bili izpunjeni uvjeti za primanje poslovnih posjeta, bez prolazka kroz stan

Te posjete nisam dopustio, nego sam uz svoj prostor, bezplatno svojoj tvrdki stavio na razpolaganje svoj privatni broj brzoglasa.

Ured sam opremio s najmodernijom opremom. Iz IBM-a sam dobio na razpolaganje najnoviji PC i terminal sa zaslonom u boji i tiskač, što je u to doba bila jako skupa oprema, i nisam siguran, kako je takovo nešto u svojemu stanu imao bilo tko u Dubrovniku, a i u cieloj državi.

Kad nisam bio doma sinovi su mi uživali igrajući neke video igrice, što sam im odobrio kao odredjenu zamjenu za očevu čestu izočnost.

Ivo Gjaja je pokušao ali nije uspio spriečiti moj gubitak ureda u Dubrovačkoj banki i bilo mu je silno krivo što nije uspio. Bojao se kako će u meni izgubiti osobu, koja će uskočiti i riešiti probleme kad se god pojave.

Nisam ga napustio, nego sam i dalje bio tu kad god je zatrebalo.

Ilustrativan je bio slučaj kad se jednoga dana kasno poslie podne srušio operacijski sustav. Gjajina škvadra u bankinu računskom sriedštu trudila se svim silama pronaći u čemu je stvar. Na koncu je  Gjaja došao do zaključka kako će se za rješenje problema morati zatražiti pomoć iz IBM-a.

Znao je kako vodim projekt u Makarskoj, i kako, kad nisam u Makarskoj, danima i noćima intenzivno radim u svojemu malomu kućnomu uredu, pa me je nazvao težka srca. Tako mi je rekao kad sam ga čuo na brzoglasu u deset ura navečer. Upravo sam u svojemu uredu dovršavao nešto što sam trebao za sutrašnji zajednički rad s kolegama u Makarskoj.

Premda sam sliedeće jutro namjeravao odputovati u Makarsku, i premda operacijski sustavi tipova računala, koji je imala Banka nisu bili moje područje, nego područje drugih mojih kolega, nisam odbio Gjaju, nego sam se, nakon što sam predhodno završio pripreme za Makarsku,  spustio u Banku.

Bilo je gotovo polnoći kad sam ušao u računsko sriedšte koje je bilo puno, kao u sred dana.

Ljudi su se dogovarali, savjetovali, pokušavali su oživiti mrtav stroj, na sve načine koje su znali.

Na licima im se vidio umor, a još više bezpomoćnost.

Trebalo mi ne nekoliko ura za riešiti problem i ostaviti ponovno “živo” računalo i uz njega sretne Gjaju i njegovu škvadru. Vratio sam se doma odspavao dvije ure, a zatim sam se odvezao u Makarsku.

Ivo Gjaja mi ovaj put nije želio svoju zahvalnost pokazivati kroz objede s glavnim upraviteljem. Uostalom znao je kako bih to ja sigurno bio odbio, jer pamtim epizodu s izgonom iz ureda. Dosjetio se nečega puno snažnijeg i o tomu se ovaj put dogovorio s upravom Banke.

Ponudio mi je prielaz u Banku na mjesto savjetnika glavnog upravitelja, što je značilo plaću veću od njegove. Uz to bih od Banke dobio veliki stan na dvije etaže u Mokošici.

Njegove rieči je potvrdio Pero Skurla, koji se nakon mandata  u svojstvu predsjednika Izvršnog vieća općine Dubrovnik, bio baš skrasio u Dubrovačkoj banki na mjestu zamjenika glavnog upravitelja, na kojemu je do tad bio Ivo Pavličević, koji je pak otišao u obćinu na Skurlino dotadašnje mjesto.

Koja je to bila igra sudbine. Na početku moje poslovne kariere Skurla je kočio moj dolazak u Minčetu, a sad me je pozivao u Dubrovačku banku nudeći mi maksimalnu plaću i golemi stan!

Koincidencijama tu nije bio konac. Nakon prvih višestranačkih izbora, na početku stvaranja nezavisne Hrvatske, baš ja sam u dubrovačkoj obćini došao na mjesto predsjednika Izvršnog vijeća odnosno obćinske vlade, i na taj način smienio Pavlićevića, a on je kroz još uviek jako dobro organiziranu komunističku mriežu zauzeo mjesto glavnoga upravitelja Dubrovačke banke, čiji se dotadašnji upravitelj Nikola Sambrailo morao zadovoljiti s mirovinom!

Rekao sam tada Skurli kako bih promislio o dolazku u Banku, ako bih dobio novce u visini vriednosti ponudjenoga stana, ili pak kad bih dobio stan i odmah ga mogao prodati.

Imao sam stan na Montovjerni, pa mi odlazak u Mokošicu nije bio ni na kraj pameti, a imao sam zemljište u Lozici. Namjera mi je bila tamo izgraditi kuću, a za to mi je trebao novac.

Skurla mi je rekao kako po postojećim pravilnicima nemam mogućnosti dobiveni stan pretvoriti u novce prije nego napunim deset ili barem pet godina rada u banki.

Ne sjećam se dobro je li se radilo o pet ili deset godina.

Gladko sam odbio ponudjeni stan i plaću. Moj status u IBM-i je jednostavno bio bolji. Unatoč svim putovanjima.

Kasnije sam na internomu natječaju u IBM-u dobio zajam za gradnju kuće, pa mi se odluka o odbijanju bankine ponude, pokazala još izpravnijom.

S Dubrovačkom bankom vezan mi je i još jedan zanimljiv dogodjaj.

Novinarica krugovalne postaje Dubrovnik bila je žena Stiepa Djurdjevića, koji je radio kod Iva Vilovića u Elektrojugu i kojemu sam ja davao programske zadatke, kad sam tamo vodio izgradnju sustava potrošača električne energije.

Možda baš razgovarajući s mužem, gospodja Djurdević je odlučila napraviti  seriju odašiljbi o početcima uvodjenja računala na dubrovačkomu području. Muž ju je vjerojatno  uputio na Vilovića, koji je u medjuvremenu prešao raditi u Dubrovačku banku kod Gjaje, a Vilović ju je prosliedio Gjaji.  Gjaja joj je pak rekao kako sam ja prava osoba koju traži i kako bolje osobe u tom smislu jednostavno nema.

Tako sam, u mikrofon ton majstora krugovalne postaje Dubrovnik govorio o računalnim početcima u Minčeti stavljajući ih u kontext razvitka koje se dogodio medjuvremenu.

Bila je  je to moja prva pojava u medijima u životu.

U družtvu s obitelji sam preko krugovala  slušao sebe jedne večeri. I sebi i njima sam zvučao dobro i zanimljivo. Ili možda samo sebi, a žena i djeca me nisu željeli uvriediti, tko zna.

Tada nisam ni slutio kako će doći nekomunističko vrieme kad ću u medijima biti  gotovo svakodnevno, sve dok presvučeni komunisti ne budu opet uzeli uzde u svoje ruke i ljude poput mene ne budu ponovno potisnuli u medijski mrak.

O tim čudesnim preokretima može se dosta toga pročitati u mojim knjigama koje su ovoj knjigi kronoložki nastavak .