55

Iz toga mojega IBM-ovskoga vriemena u pamćenju su mi ostale pretežito dobre i pozitivne stvari, premda je bilo i trenutaka s problemima. Ruku na srdce nitko drugi osim mene ne bi te probleme niti opazio.

Zbog jednog takovog samo meni svojstvenoga problema, gotovo sam bio dao odkaz!

Bilo je to na početku posla u Makarskoj Rivieri.

Većinu toga posla sam ostvario s osobnim trudom i nastupom. Dogovorio sam s upravom Makarske riviere sve detalje cielo vrieme provjeravajući s upravom poslovnice u Zagrebu jesmo li spremni na tako dogovoren posao. Kad sam sve uzkladio, uzeo sam jedan od tipskih ugovora i prepravio ga kako bi bio točno odgovarajući onomu što je prije toga bilo dogovoreno.

Natipkao sam sve na računalu u Dubrovačkoj banki i zatim text  dalekopisom poslao u Zagreb, kako bi tamo tajnica odtipkala ugovor na standardnim memorandumima, rabeći fini IBM-ov pisaći stroj.

Uzkoro mi je ugovor stignuo natrag, pa sam ga stao čitati i provjeravati je li napravljena neka pogrješka. Glede sadržaja sve je bilo u redu, ali me užasnula spoznaja, kako je netko u Zagrebu na dosta mjesta hrvatske rieči u ugovoru zamienio srbskima.

Zgrožen sam nazvao u Zagreb upravitelja poslovnice Božića i upitao ga tko je to učinio. Rekao mi je kako o izmjeni teksta ne zna ništa i rekao mi je kako će provjeriti stvar i nazvati me natrag.

Nazvao me nakon kratkoga vriemena i rekao mi kako je rieči po svojemu jezičnom osjećaju promienila tajnica Višnja koja je tipkala ugovor!

Rekao sam mu neka tajnica ugovor pretipka ponovno i to točno onako kako sam ja napisao. Pokušavao me je nagovoriti neka prihvatim ugovor ovakav kakav jest,  i kao glavni argument rabio nužnost podpisa ugovora čim prije.

Rekao sam mu neka onda u Makarsku ugovor nosi on ili netko drugi i neka u buduće ne računa na mene glede projekta koji je nakon podpisa ugovora trebalo početi izvoditi.

Kad mi je spomenuo kako moram osobno odnieti ugovor u Makarsku, i kako ću svakako biti ključna osoba sa strane IBM-a, kad je u pitanju izrada projekta, rekao sam mu kako u tomu slučaju dajem odkaz.

Nisam sebi mogao dopustiti prihvaćanje izpravka  mojega hrvatskog jezika od strane jedne tajnice, koja govori srbsko hrvatski.

Premda sam i sam u to doba govorio puno manje čisto hrvatski nego danas, jer za vrieme Jugoslavije Hrvat nije imao mogućnosti pronaći bilo kakov pisani izvor u kojemu bi bilo naznačeno koje su rieči hrvatske, a koje srbske, ipak smo mi kojima je bilo do toga stalo, razpoznavali puno razlika i svaku uočenu razliku postupno dodavali u svoj govor i pismo.

Vidjevši kako se ne šalim, a znajući kako će bez mene projekt izgradnje informacijskog sustava u Makarskoj rivieri vrlo vjerojatno propasti, a uz to će izgubiti izuzetno vriednoga suradnika,

Božić mi je rekao kako će zatražiti od tajnice ponovno tipkanje ugovora, točno prema mojemu izvornomu textu.

To je učinjeno, ugovor sam odnio u Makarsku, pa je bez problema podpisan, a ja sam imenovan voditeljem projekta, u kojemu su sudjelovali kolege Juzbašić i Šoštarić iz Zagreba, i cjelokupna škvadra voditelja obrade podataka u Makarskoj Rivieri, Ante Šimića. Na žalost projekt nisam završio nego sam ga prigodom prielaza iz IBM-a u dubrovačku općinu predao svojim kolegama, a kasnije sam obterećen silnim problemima pri stvaranju i obrani hrvatske države, na projekt bio zaboravio i ne znam kakova je bila njegova sudbina.

Sličnu stvar, premda manje dramatičnu i riskantnu  glede posljedica na moj daljnji rad i život učinio sam kad je u dubrovačkom hotelu Libertas bila održana izložba rješenja računalnih tvrdki za banke, poglavito za terminalske uredjaje u poslovnicama banaka koje obavljaju izravne usluge gradjanima.

IBM u Hrvatskoj je u to doba, upravo velikim dielom zahvaljujući meni, u Dubrovačkoj banki imao referenciju, o kojoj drugi ponudjači nisu mogli ni sanjati.

Kako je  svoj dolazak na izložbu odnosno sajam najavilo puno čelnika banaka iz tadašnje Jugoslavije, u IBM-u je bila uočena sjajna prigoda za pridobiti na svoju stranu one banke koje nisu imale našu opremu,  a isto tako lansirati dodatnu prodaju u banke u kojima smo već bili nazočni.

Meni je prepuštena ciela organizacija prezentacije IBM-ove opreme i rješenja,  U Dubrovnik je poslano još nekoliko mojih kolega iz različitih IBM-ovih poslovnica, medju njima iz Beograda i kolega i kolegica kojima je područje povezivanja bankarskih terminala u poslovnicama banaka s „main frame“ računalom u sjedištu banke, bio osnovni i jedini posao.

Izmedju ostaloga, pripremio sam tekst koji sam predvidjeo napisati na velike papirnate panoe i iztaknuti ih na IBM-ovu štandu. Trebalo je pronaći netkoga tko ima fini rukopis i tko će text izpisati na panoe.

Ivo Gjaja mi je doveo jednoga mladoga dubrovačkoga arhitekta, koji je imao liep rukopis, a vidio je mogućnost lako zaraditi nešto novaca.

Dao sam mu na listovima papira precizno izpisano što će prepisati na panoe i ostavio ga neka piše. Kad sam se vratio, užasnuo sam se shvativši kako je arhitekt na sebe bio preuzeo ne samo ulogu crtača nego i prevoditelja. Naravno s hrvatskoga na srbski.
U blizini su se motali ona dvojica iz Beograda pa sam posumnjao kako su oni utjecali na arhitektovu prevoditeljsku pobudu. I ona i on su to demantirali. Arhitekt je sve preuzeo na sebe. Pokušao me uvjeriti kako je učinio dobro jer su njegove  rieči uključujući veznik “s” koji je pretvorio u “sa”, u češćoj uporabi nego moje.

Rekao sam mu kako se Dubrovnik nalazi u Hrvatskoj i ovdje se rabi hrvatski jezik, pa neka izvoli cieli posao obaviti ponovno, inače ne će dobiti novce.  Skrušeno je prihvatio moj zahtjev, a Beogradjani su klimali glavama odobravajući moj postupak!

Početkom stvaranja hrvatske države taj arhitekt se upisao u HDZ. Tko zna, možda mu je u odabiru stranke baš pomoglo to tada za njega neugodno izkustvo sa mnom, ali su mu se pri tomu otvorile oči.

Ivo Gjaja i Dubrovačka banka su u to doba za mene bili svojevrstno utočište, a ja sam njima bio izuzetno dragocjen.

Kad se banka odlučivala izići iz DERC-a imala je neoborive argumente, s kojima sam ih bio obskrbio. Bankini podatci su previše osjetljivi nije ih se moglo držati zajedno s podatcima različitih drugih tvrdki, a osim toga bez kontrole vlastitih zaposlenika.

U DERC-u se prirodno na to gledalo kao slabljenje vlastite snage, ali nisu znali naći protuargument. A onda je Krstulović pokušao vratiti udarac.

S pozicije čelnika općinske partije upozorio je Dubrovačku banku, kako su IBM-ova nova računala bitno skuplja nego rabljena, pa bi im bilo puno bolje nabaviti opremu preko Szcepanskoga.

Kao što je Krstulović uporabio Mira Čuturu kao argument za nabavu računala od Szcepanskoga, tako je i Gjaja uporabio mene kao razlog za dobavu izravno od IBM-a. Moja težina je prevladala. To je bilo protiv interesa mojega prijatelja Čuture, pa mi je došao s priedlogom o mojemu prielazu kod  Szcepanskoga, gdje bi mi prihodi bili puno viši, a dobio bih Mercedesa na razpolaganje. Samo sam trebao nagovoriti Dubrovačku banku neka i ona nabavi rabljenu opremu.

Vjerujem kako je Miro to učinio na svoju ruku, ne savjetujući se s Krstulovićem, premda je moguće kako su u medjuvremenu Krstuloviću poslovi sa Szcepanskim postali vrjedniji od animoziteta prema meni.

U nekoj drugčijoj situaciji bih Mirovu ponudu bio razmotrio, pa čak je i prihvatio. Ovako sam ga gladko odbio, jer sam držao krajnje nečastnim kupovati posao radeći protiv tvrdke u kojoj sam zaposlen i protiv svojih kolega i prijatelja.

Ivo Gjaja mi je bio prijatelj, ali je imao i dobar poslovni osjećaj. Pomogao sam mu kroz BSP tehniku uvidjeti kojim putem treba krenuti, kad su u pitanju informacijski podsustavi, vodio sam ključni projekt “Sredstva i plasmani” kojega sam skraćeno nazvao “SIPA”, davajući Gjajinim programerima projektne zadatke i rješavajući osobno ključne programske probleme.

U tomu procesu sam smislio neuništivi postupnik s pomoću kojega je bila izključena baš svaka mogućnost pogrješke kod unosa podataka, uključujući nestanke električne energije.

Uvjeren sam kako je postupnik bio doista jedinstven, i na njemu je netko spretan, a ne u tom smislu nespretan poput mene, mogao zaraditi goleme novce.

Moja uloga u postupku uvodjenja podsustava IBM 4700 u poslovnice i njihovu spajanju na main frame computer u bankinom računskomu sriedištu bila je takodjer silno velika.

Kako bi se osigurala uzpješna primjena tih računala, iz Beograda su u Dubrovnik  bila doputovala već spomenuta dva IBM-ova specijalista, cura i mladić, koje su zbog njihova niskog rasta i nerazdvojnosti, u Dubrovačkoj banki brzo nazvali “dvojčeki”

Dvojčeki su postavili jedno malo računalo 4700, u računskom sriedištu banke i postavivši modeme s obje strane spojili ih izravno s glavnim računalom s pomoću brzoglasnog kabela.

Danima su pokušavali, ali s IBM-ovim programom kojega su donieli sa sobom i puštali ga na glavnomu računalu, nisu nikako uzpievali uzpostaviti prienos podataka izmedju dva računala. Nazivali su u IBM svugdje po Europi i tražili savjete, ali bez uzpieha.

Kad se to dogadjalo, nisam bio u Dubrovniku. Došavši s puta našao sam i Gjaju i dvojčeke u stanju očaja.

I za mene je to bila izuzetno neugodna situacija. Kumovao sam dobavi opreme, a sad nije radila ključna stvar. Kakovog je imalo smisla, evidentirati transakcije na udaljenim lokacijama, kad ih nije bilo moguće prenositi u glavno računalo i tamo ih obradjivati zajednički, ili kad službenici u poslovnicama nisu mogli dobiti preko svojih terminala nikakovu informaciju s glavnog računala.

Umjesto uživanja u blagodati tjednice, prihvatio sam se posla.

Dvojčeki su me u čudu gledali kad sam im zatražio tiskanje izvornoga programskog koda. Dužina programa bila je obeshrabrujuća. Radilo se o desetcima, ako ne i stotinama stranica. Srećom radilo se o programskomu jeziku Assembler, kojega sam dobro znao, premda ga nisam rabio sve od odlazka iz Minčete.

Prošao sam brzo kroz program i nakon dosta kratkoga vriemena počeo trljati oči u čudu. Na jednom mjestu kod je ušao u sliepu ulicu.

Svi programi rade po načelu brzoga cikličkog izvodjenja istog seta programskih instrukcija. Ovaj program je u sebi imao bug. Nedostajala mu je instrukcija za povratak natrag, nakon što je u jednom svom ciklusu obavio ono što je potrebito.

Još uviek sa skepsom na licu, dvojčeki su, po mojemu naputku, dodali u program nedostajeću instrukciju  i ponovno ga kompilirali.

Pustili su zatim u rad tu novu inačicu  i - sve je proradilo izvrstno. Upozorio sam ih neka se ne vesele prerano, nego neka dobro pregledaju i izpitaju cieli kod, jer je postojala vjerojatnost kako postoje još neke  pogriješke, kad sam ja već pronašao jednu.

Impresionirani s mojim znanjem prihvatili su se posla, ali se pokazalo i tada, a i tiekom kasnijega dugogodišnjega rada, kako je pogrieška koju sam bio pronašao bila jedina.

I Ivo Gjaja i ljudi oko njega bili su takodjer izuzetno impresionirani i veseli.

U to doba sam se i sam čudio koliko sam brzo bio u stanju naći pogriešku u nekomu programu, ili u cielom operacijskom sustavu, pa nije bilo čudno što su mnogi zbog toga ostajali začudjeni.

Ni do danas mi nije postala jasna ta moja mogućnost brzog pronalazka riešenja gdje ih ciele skupine stručnjaka nisu u stanju pronaći. Tu svoju osobinu sam primjenjivao puno puta i na dosta mjesta, ali je možda šteta što se nisam sve do danas bavio samo s tim, jer bih vjerojatno napravio puno dobrih stvari na puno mjesta i područja.

Razlog tomu je i u činjenici što svi nisu bili oduševljeni s tom mojom osobinom, pa me je taština takovih osoba spriečila u činjenju dobrih diela. Nisam baš imao snage ni volje  veliki dio svojega života posvetiti dokazivanju ljudima kako im moje sposobnosti samo mogu pomoći.

Jedan od onih koji nisu pokazali nikakovu taštinu i iskreno ga je  impresionirala ta moja sposobnost, bio je prijatelj Ivo Vilović, Posebice se divio mojemu brzomu pronalaženju knjiga i u knjigama mjesta koja su bila ključna za rješenje problema.

I sam sam se tomu čudio. Kad bih identificirao problem, u dosta slučajeva bih se uputio prema policama sa stručnim IBM-ovim knjigama i  iz mnoštva bih odabrao pravu knjigu, a zatim bih ono što tražim našao na stranici koju bih otvorio nasumce!

Gjaja je taj put otišao glavnomu upravitelju u Dubrovačkoj banci  Nikoli Sambrailu izpričati što sam učinio, a Sambrailo mi je došao čestitati i pozvao mene i Gjaju na objed na Babin kuk.

Izuzetno mu se svidjelo moje družtvo, pa se objed produžio sve do večeri, a kad smo se vraćali pozvao nas je k sebi doma na dodatno piće, što se pretvorilo u večeru, pa sam taj dan eto morao posvetiti inače simpatičnom upravitelju banke, umjesto svojoj djeci, što mi baš i nije bilo drago.

Ali na taj način sam zaradio ured na vrhu nove poslovne zgrade Dubrovačke banke koja je tad bila upravo pri kraju izgradnje.

Ured je bio prostran i ugodan, i bio sam sretan što sam ponovno našao prikladno mjesto, ali je moje veselje bilo ograničenog trajanja.

U Banki su se nakon nekoga vriemena “sjetili” kako im treba ured za smještaj Kreša Milasa, tako zvanoga referenta za tako zvanu Opće narodnu obranu i društvenu samozaštitu , što se skraćeno nazivalo ONO i DSZ,  i gdje su se u pravilu zapošljavali komunisti za koje se nije znalo što bi s njima.

Tako sam kao i u slučaju ureda u Elektrojugu morao izseliti.

Ovaj put se barem radilo o konkretnoj osobi loja je doista uselila, za razliku od slučaja u Elektrojugu kad je nakon što sam izselio moj ured ostao prazan.

Slično mi se dogodilo i u Zavodu za obnovu Dubrovnika. Ravnatelj Zavoda Božo Letunić, kojega sam poznavao iz školskih dana, kontaktirao me jer je po preporuci iz stručnih krugova, i želio za Zavod kupiti jedno manje IBM-ovo računalo.

Dogovorili smo jednu konfiguraciju IBM s/34, pa je zajedno sa strojem svoje mjesto u Zavodu tako našla i Nada Lendić Brigović, moja razredna kolegica iz gimnazije i suradnica u ERC-u u Minčeti.

I Letunić me je uviek za naših susreta gledao s velikim povjerenjem, a kad je u jednom  razgovoru sa mnom shvatio kako tražim poslovni prostor za IBM u Dubrovniku, upitao me je jesam li zainteresiran za najam prostora u nekoj od zgrada koje su bile u procesu obnove od šteta nanesenih u potresu 1979. godine,  ili su pak bile već obnovljene i tražila im se namjena. Odgovorio sam mu potvrdno.

Rekao mi je kako se pod upravom njegova Zavoda nalazi puno dobrih prostora, pa on samo treba malo promisliti i savjetovati se, a  onda će me nazvati. Bio je oduševljen mogućnošću stavljanja nadpisa IBM, iznad nekih vrata u Gradu. Znao je o koliko se glasovitoj svjetskoj tvrdki radi. Uzhićeno mi je  naglasio kako bi formalni dolazak predstavništva IBM-a bio u svakom pogledu dobitak za Dubrovnik.

Božo je imao pravo. Nazivi IBM i Dubrovnik su bili široko poznati i dobro bi stajali zajedno. U to sam se uvjerio prigodom dolazka u Dubrovnik trojice upravitelja iz samog vrha IBM-ove hierarhije u New Yorku.

Bili su na preglednoj  turneji i sastajali su se s čelnicima izpostava IBM-a u nekoliko Europskih zemalja.

Za sastanak s čelnicima IBM-a Austria, odabrali su Dubrovnik!

Tako je  glavni upravitelj IBM-a Austria morao potegnuti do Dubrovnika kako bi ovdje dočekao svoje visoke američke goste, koji su bili hierarhijski iznad njega. Glavni upravitelj IBM-a za Jugoslaviju, sukladno tomu morao je doputovati iz Ljubljane u Dubrovnik. I jednomu i drugomu to je bilo veliko zadovoljstvo a ne teret, rekli su mi kasnije

Sa svojim skromnim uredom u dogradjenomu dielu skromnog stana - bio sam im svima domaćin. Ipak poštedio sam ih dovodjenja u taj svoj ured. Nekako me bilo sram. Osim toga u taj ured i onako nisam dovodio nikoga.

Prirodno službeni sastanci i razgovori su se održavali u hotelu Excelsior, gdje su odsjeli svi zajedno, a ja sam dolazio na red navečer, vodeći ih na večere u dubrovačke restaurante.

Sa mnom je obvezno na večere odlazila i Mariana, jer su Amerikanci sa sobom bili doveli svoje žene, pa je to bilo po protokolu.

Amerikancima smo se razvidno izuzetno svidjeli i ja i Mariana, poglavito Mariana, koja je na našu nesreću jednoj od žena spomenula kako nikad u životu nije probala kavu bez kofeina. Žena joj je na to munjevito obećala kako će joj poslati paket takove kave čim se vrati u New York.

I doista, petnaestak dana nakon toga, kava je stignula na dubrovačku carinu. Iznos carine koji sam platio bio je veći od ciene iste količine prave kave u trgovini.

Probali smo kuhati tu kavu, ali nam se nije svidjela, pa je dugo stajala na polici prije nego smo je bacili.

Surogati nikad nisu jednaki originalu. Imali smo, baš kad je kava u pitanju, izkustvo s Divkom, u vrieme prvih desetljeća siromaštva u Jugoslaviji, a i za vrieme smanjenja uvoza kave iz vremena “genijalnih” poteza komunističke vlade Milke Planinc.

Tu ocjenu neuzporedivosti originala i surogata na području hrane i pića imao sam prigodu potvrditi puno puta, a jedan od najboljih primjera mi je pivo bez alkohola, tekućina koja nema nikakove veze s pivom.