54

Nagradno putovanje u Pariz imalo je takodjer trenutke koji su mi se usjekli u sjećanje.

Nije bi to bio prvi dolazak u Pariz jer sam prije toga u glavnom gradu Francuske proveo jedan cieli dan sletjevši u Pariz , prije nego sam navečer produžio vlakom za Bruxelles.  Na isti način sam, zbog Bruxellesa,  upoznao i Amsterdam, sletjevši u Nizozemsku ujutro, i  kasno poslie podne  ukrcavši se na vlak za Belgiju.

Boravak u Parizu s penjanjem na Eiffelov toranj, pregledom slika u Louvreu, posjetom umjetničkoj četvrti Montmartre, večernjom  vožnjom  Seineom s brodom cielim u staklu, šetnjom po Champs-Élysées, bio je sjajan jednotjedni doživljaj.

Možda najviše od svega me impresionirala veličina kraljevskoga dvorca Versailles. Premda sam ranije bio u bečkom Schönbrunnu imao sam dojam kako je Versailles još veći.

Gledajući tu golemu zgradu činilo mi se nevjerojatnim kako je netko, pa bio on i kralj Louis XIV,  mogao zatražiti izgradnju nečega takovih  dimenzija za sebe, obitelj i svoje sluge.  Čemu mu je služilo tih nevjerojatnih sedam stotina soba!

Jednako tako su me zadivili golemi, sjajno uredjeni vrtovi pozadi dvorca, u kojima su u ono doba bez električnih crpki - dominirali vodoskoki!

(I danas kao i u mladosti postavljam sebi slična pitanja na koja ne znam odgovor. Ako sam tada u Versaillesu stajao osupnut s pohlepom jednoga kralja, koji je bio doživotni totalitarni vladar, danas sam zgrožen još više saznanjem kako je jedan suvremeni, na demokratskim izborima izabrani predsjednik, sebi za vrieme svojega mandata dao izgraditi dvorac četiri puta veći od Versaillesa! Radi se o turskomu predsjedniku Erdoganu. Vlast strašno kvari ljude!)

Večeru u jednomu francuskom selu tridesetak kilometara izvan Pariza zapamtio sam po folklornim nastupima francuskih cura i mladića, koji su me podsjetili na plesanje Lindja za turiste u dubrovačkom kraju, koje sam često znao vidjeti. Sad sam ja bio turist i osjećao sam se dosta neobično jer mi je na pameti bila ta uzporedba.

U kutu restauranta nalazio se jedan ostakljeni i posebno osvietljeni prostor, u kojemu su na slami bili izloženi živi krava i tele. Restaurant je razvidno bio namienjen ljudima iz grada, koji su znali samo za govedinu i teletinu, ali nisu imali prigodu vidjeti kako izgledaju izvori mesa.

Organizatori putovanja su se ovaj put doista trudili nahraniti nas na što neobičnijim mjestima. Tako smo na jedan objed na obali Seine preko puta Eiffelovoga tornja, morali silaziti dugim kosim hodnikom duboko pod zemlju, gdje nas je na kraju u jednomu proširenomu izkopanomu dielu čekao objed u kojemu je dominirao poznati francuski specijalitet Coq au vin (pievac u vinu).

Jelo mi se nije svidjelo, a još manje mi se svidjelo to mjesto pod zemljom, s neugodnim zadahom vlage. Nakon što sam samo probao jelo krenuo sam natrag kosim hodnikom osjetivši klaustro fobičnu tjeskobu. Spasio sam se izišavši na zrak.

Sretan sam kupio hot dog na jednom kiosku i šetao uokolo čekajući izlazak ostalih,  nakon što su se najeli svog pietla.

U Parizu sam prošao još jednu (ne)ugodnost, za koju su na odredjeni način takodjer bili odgovorni organizatori.

Odveli su nas jedne večeri u čuveni cabbaret Crazy horse.  Sve je bilo dobro dok na podij nisu izišle prekrasne plesačice golih prsa. U stvari i tada je bilo sve baš u redu, jer su cure bile doista krajnje atraktivne i sjajno su plesale. Neugodnost je usliedila kad su nakon završetka jednog svog plesa, cure preko podija prišle publici birajući partnere za sliedeći ples. Jedna od njih je odabrala mene.

U trenutku sam se našao u čudu odnosno u dvojbi kako postupiti. Nije mi se nimalo dalo nastupati u Crazy horseu, Netko je mogao fotografirati moj ples s golom curom, fotografija je mogla čak doći do Marianinih ruku, a onda bih morao proći torturu objasnitbe. S druge strane odbijanjem poziva prekrasnoj mladoj  curi golih guzica i dojki, u očima ostalih bih vjerojatno postao čovjekom bez hrabrosti i sumnjive seksualne orientacije.

Nije mi bilo druge nego prihvatiti pruženu ruku i popeti se na pozornicu i zaplesati s još četiri tako složena para.

Plesao sam što sam bolje mogao pazeći pristojno ne spuštati pogled prema golim prsima moje plesne partnerice, a kad bi se ona okretala i prema goloj guzici, koju  je od pogleda samo deklarativno štitila jedna uzka vrpca.

Ples mi se silno oduljio, a kad je glazba prestala, uzvratio sam curi njezin poljubac u lice i sišao s pozornice uz burni pljesak publike, nama koji smo imali prigodu plesati s  goloprsašicama, a naravno još puno više samim goloprsašicama.  Moja goloprsna plesna partnerica i njezine goloprsne kolegice, odplesale su nakon toga još jednu svoju točku, a ja sam se smirivao sa serviranim pjenušcem, procjenjujući i dalje jesam li postupio dobro. Smirio me zaključak kako sam od dva ponudjena loša izbora, ipak odabrao bolji.

Izključujući pietla u vinu i taj moj nagradni posjet Francuskoj, kao i onaj Azurnoj obali, uvjerili su me kako se francuska kuhinja po svojoj raznovrsnosti i bogatstvu okusa drži prvom  u svietu. Doduše ni tad ni kasnije u životu nisam prošao cieli sviet, ali i dalje imam takovo mišljenje. Premda bih talijansku kuhinju uviek stavio izpred francuske jer je jednostavnija i lakša za organizam.

Najdulji susret s francuzkom kuhinjom nisam doživio u samoj Fransuzkoj nego u Belgiji. točnije u La Hulpeu, blizu Bruxellesa.  Tamo je IBM imao svoje Europsko sriedište za objavu svojih novih proizvoda i za školanje svojih ljudi.

Radilo se o golemomu posjedu u koji se skretalo sa ceste koja je od Bruxelllesa vodila prema gradiću Waterloo. Nekoliko stotina metara duboko u šumi nalazila se stražarska kućica, gdje se 24 ure  obavljala kontrola ulazaka i izlazaka. Opet nekoliko stotina metara dalje  kroz šumu dolazilo se do IBM-ove zgrade, koja se liepo uklopila u okoliš.

Veći dio zgrade zauzimale su  udobne hotelske sobe, restaurant, pivnica,  salon za odmor, knjižnica, a u ostalomu prostoru bile su smještene izuzetno moderno uredjeni prostori za držanje predavanja i prezentacija.

Posjećivao sam ovo IBM-ovo sjedište i u svojstvu slušatelja najave nekih novih IBM-ovih proizvoda, i kao študent, koji sluša predavanja i stječe nova znanja.

Osim sobe, na razpolaganju su mi bili  bezplatni zajutrak, objed i večera. Hrana je bila ubitačno ukusna, raznovrsna i obilna.

Prigodom prvoga posjeta napravio sam pogrješku i prva dva dana se posluživao različitim delicijama preko svake mjere. Sliedeća tri dana ograničio sam se samo na salate! Jedva sam primao u sebe bilo kakovu hranu.

Sliedeći put sam bio oprezniji i nastojao sam od samoga početka uravnotežiti svoju prehranu.

Na razpolaganju su mi cieli dan na svakom koraku stajali, kava, čaj i osvježavajući napitcima navečer i točionik na kojemu sam za izuzetno malu cienu mogao naručiti pivo.

Svaku uru je udobnim shuttle mini-busom bio osigiran bezplatan prievoz u Bruxelles do hotela Mariott.

Kroz šumu su bile uredjene staze s putokozima. Mogao sam igrati tenis na otvorenomu terenu i pod balonom. Taj način nadkrivanja teniskoga terena tu sam upoznao prvi put u životu.

Nedaleko od hotelskoga ulaza pod nadstrešnicom je bilo poredano i zaključano  desetak bicikla. Na recepciji se mogao uzeti ključ i odvezti se s biciklom gdje se god željelo. Uporabio sam tu mogućnost i odvezao se na taj način do Waterlooa.

Trud okretanja pedala nije mi se baš izplatio. Waterloo je gradić koji ni po čemu ne može potaknuti zanimanje kod posjetitelja. Uostalom kad se tu odigrala poviesna bitka izmedju Francuza s jedne i Niemaca i Engleza s druge strane, sigurno nitko nije razmišljao o dojmu koje će mjesto bitke,  koju su, uzput budi rečeno,  Francuzi izgubili, ostavljati na turiste u budućnosti.

U to vrieme mojih boravaka u La Hulpeu, kad još nije bilo Medjumrežja, silno mi se svidjela mogućnost vršljanja  po knjižnici i nošenja odabranih knjiga na čitanje u sobu. Tu priručnu knjižnicu u svojoj kući danas ima svatko tko ima pristup Medjumrežju, ali u to doba imati bogatu knjižnicu 24 ure na razpolaganju u neposrednoj blizini bila je prava atrakcija.

Kad se dobro promislim ne samo ona putovanja u inozemstvo, koja su nominalno bila nagradna, nego i sva druga na kojima sam uviek u velikoj udobnosti stjecao znanje  i zaštedjeo dosta novaca, mogu se slobodno nazvati nagradnima.

Uz nagradna putovanja od IBM-a sam dobivao i nagrade koje sam mogao spremiti za uzpomenu, poput zlatnika i skupocjenih penkala, a u IBM-u se pazilo do tančina i na dojam kad su u pitanju torbe za spise, pa sam imao obvezu nositi samo Samsonite torbu, koju sam pak dobio na dar.

Osim nagrada za iznimna dostignuća, u IBM-u su se kroz zajedničke večere njegovala i godišnja okupljanja po poslovnicama svih zaposlenih s njihovim ženama ili muževima.

U Splitu se Frane Matejčić dosjetio i umjesto večere organizirao izlet s turističkim brodom preko tjednice.

Na prvi takav izlet pozvao je i glavnog upravitelja Železnika, koji je sa ženom doputovao iz Ljubljane, a splitskoj škvadri smo se iz Dubrovnika pridružili Miro Čutrura i ja sa ženama.

Taj prvi izlet umjesto večere, bio je izuzetno fin. Vrieme je bilo prekrasno, pa smo se u jednoj uvali blizu Milne na Braču kupali u toplomu rujanskomu moru, odplovili smo i do Milne i Bola i tamo se  prošetali.

Navečer smo u brodskomu salonu, nakon večere dugo zajedno sjedali i pjevali. U stvari pjevao sam uglavnom ja prateći se na gitari, a moje kolege su se uključivali sa svojim glasovima pristojno pazeći kako ne bi pokvarili moje pjevačko umieće.

U stankama bi se uključivao Frane Matejčić izvanredno recitirajući Matoševe i Kranjčevićeve pjesme, a ja bih za to vrieme naknadjivao večeru, koju sam preskočio jer za moj pojam servirana riba nije bila dovoljno svježa, hraneći se s pancetom i sirom, koje je rezao i vriedno mi dodavao prijatelj Čutura.

Medju pjesmama koje smo pjevali ali i medju onima koje je Frane recitirao, bilo je onih hrvatskih koje se na nekom drugomu mjestu ne bi smjele pjevati nekažnjeno. Ali bili smo usidreni i udaljeni od kopna, a medju nama nije bilo komunista, osim častnika JNA koji je bio muž naše splitske tajnice i kojemu sigurno ni na kraj pameti nije bilo takove stvari negdje kasnije spominjati i na taj način ugroziti i svoju obitelj, jer bi mu se težko moglo oprostiti, što je bio u takovomu družtvu.

Osim toga tom čovjeku hrvatstvo nije bilo daleko od srdca, a to je dokazao kad je tiekom stvaranja hrvatske države iz JNA prešao u Hrvatsku vojsku.

Bližilo se jutro kad smo se razišli na spavanje po malenim ali čistim kabinama.

Nakon toga prvog puta izleti umjesto večere postali su stalna tradicija.

Jedne godine smo umjesto turističke trabakule odplovili redovitom brodskom prugom na Vis, a zatim smo se autobusom prebacili u  Komižu i smjestili u tamošnji hotel.

Ujutro je težko je hodala, pa sam je više nosio nego vodio prema dvjestotinjak metara udaljenomu brodu koji nas je trebao prebaciti na otočić Biševo. Srećom Mariana je tada bila puno lakša, a ja sam bio puno snažniji.

I tako povriedjenoj Mariani je bilo drago što me je poslušala i nije ostala u hotelu. Modra špilja je doista nešto što se izplatilo vidjeti, a bio sam medju onima koji su unutar špilje skočili u more.

Frani Matejčiću su se ti naši godišnji zajednički izleti izuzetno svidjeli pa ih je odlučio nadopuniti i sa susretima splitske IBM-ove škvadre s našim najvećim “customerima”

Tako smo se Miro Čutira i ja s Mirovim samovozom jedne subote odvezli u Metković i pridružili se tamo kolegama iz Splita.

Krajnje srdačno su nas dočekali zaposlenici računskog sriedišta Razvitka.

Na travnatomu  igralištu nogometnog kluba Neretva na skraćenomu terenu smo odigrali nogometnu utakmicu. Naši domaćini su nas uvjerljivo pobiedili. Nogometno umieće Rata Gulina i moje, i borbenost ostalih nije se mogla nositi s Metkovčanima koji su u svojoj momčadi imali znatno mladje igrače.

Izlazeći na teren kroz glavu mi je prošlo sjećanje iz dana kad sam tu igrao svoju posljednju utakmicu za Dubrovnik, onu s kojom smo potvrdili osvajanje prvenstva Dalmacije.

Ovaj put nisam igrao utakmicu koja se mogla zvati natjecateljskom, nego je bila uklopljena u ozračje izkaze jednoga  izuzetnog prijateljstva.

Metkovčani su nas zatim odveli na izlet s brodom u  golemu močvaru uz rieku Neretvu, o čijem  postojanju do tad uopće nisam znao. Na jednom otočiću u močvari servirana je hrana i piće, a netko je donio i gitaru, za koju sam s iznenadjenjem ustvrdio kako je namijenjena baš meni.

Nakon što sam se umorio trčeći predhodno za loptom i u vlagi močvare nisam baš bio razpoložen svirati i pjevati, ali to nisam ni mogao odbiti, pa sam zapjevao nekoliko pjesama.

Glas sam ipak uspio sačuvati za večer, kad smo u jednom restaurantu na zapadnoj obali Neretve bili posluženi izvrstnim brudetom od jegulja i žaba.

Metkovčani su za večerom pokazali svoje fino pjevačko umieće prateći se tamburicama. S velikim entuzijazmom su me priključili svojemu malomu glasbenomu sastavu.

Bila je to jedna od onih sjajnih večeri kad se čovjek može liepo opustiti. Moje je opuštanje bilo sigurno veće od Mirova, jer sam mogao popiti koliko sam htio, a on se čuvao jer ga je čekala vožnja do Dubrovnika. Na povratku sam zaspao, dok je on vriedno vozio.