53

Sad mi je nemoguće to učiniti, a u to doba nisam nikad zastao i napravio razčlanbu kamo sam, izključujući Split, najčešće putovao. Samo se sjećam kako sam jedne od tih osamdesetih godina, na kraju godine prebrojio svoje putne naloge. Bilo ih je pedeset i šest!

A te godine kao i svake godine za vrieme rada u IBM-u, provodio bih pet tjedana godišnjeg odmora u jednomu komadu sa svojom obitelji. Uz to bilo je i državnih blagdana. Pedeset i šest putovanja u najviše četrdeset i sedam tjedana koji su mi stajali na razpolaganju bila je strašna brojka.

Gledajući tadašnje inozemstvo,  proveo sam sigurno najviše vremena u Beču, a  jedini drugi austrijski grad u koji sam službeno putovao i to samo jednom prigodom, bio je Salzburg.

Najviše različitih gradova sam službeno posjetio u Njemačkoj. Uz spomenuti Bad Godesberg, Bonn i  Köln, poslovno sam boravio u Wiesbadenu, koji me je dojmio sa svojom ljepotom, Münchenu, Stuttgartu i Berlinu.

Pri tom putovanje u Berlin je bilo ne baš poslovno nego su ga generirali moji dobro obavljeni poslovi za IBM, pa mi se s tim i još nekim putovanjima i nagradama IBM nastojao odužiti. Spadalo je to u IBM-ovu službenu politiku (policy). Bila je to druga strana kovanice, a s one osnovne strane ipak je stajalo izrabljivanje, poglavito u državama s nižim standardom, gdje su IBM-ove plaće bile vrhunske, ali samo u uzporedbi s plaćama u toj državi.

Inače IBM je za svoje stručnjake i predstavnike tiskao i internu brošuru kojoj su se navodila osnovna pravila ponašanja. Jedno zanimljivo pravilo odnosilo se na IBM-ovu konkurenciju, koja , ruku na srce u to doba i nije bila osobita, jer je IBM sa svojim proizvodima pokrivao oko sedamdeset posto svjetskoga tržišta. Tomu je možda baš pridonielo pravilo po kojemu nismo smieli odlaziti i nuditi IBM-ove proizvode tvrdkama u kojima je bilo instalirano računalo nekoga drugoga proizvodjača, ili u tvdkama gdje je već netko drugi podpisao ugovor o prodaji ili najmu računala.

Takodjer u svojim nastupima morali smo strogo izbjegavati govoriti o konkurenciji, a kad bi nas netko izričito pitao za uzporedbu, nikad nismo smjeli govoriti negativno o konkurentskim proizvodima, nego samo hvaliti svoje. 

Ponekad sam zbog toga bio ljut, jer sam znao za neke tvrdke koje obradjuju svoje podatke uz pomoć doista neprimjereno zastarjelih ili neprikladnih  uredjaja drugih proizvodjača. Bio sam siguran, kako bih relativno lako vodstvo u tim tvrtkama nagovorio na prielaz na IBM-ovu opremu, ali sam se držao pravila i nisam tamo odlazio. Ako me ne bi izričito zamolili.

Čak i u takovim slučajevima bih u razgovoru krenuo kako moj dolazak ni u kom slučaju ne smiju povezati s nekakovim mojim nastojanjem izbacivanja konkurencije, i tek kad bih dobio odgovor, kako s dosadašnjim stanjem njihove obrade podataka nisu zadovoljni i željeli bi dobiti ponudu od IBM-a, za kojega su čuli kako posjeduje visoku kakvoću svojih proizvoda, počeo bih procjenjivati što im zapravo treba i uz to prirodno iznositi prednosti njihova mogućeg poslovnog odnosa s IBM-om.

Krajnje obziran, mjerodavan i stručan nastup ostavljao je silan dojam i stvarao povjerenje, a povjerenje je osnovni temelj svake prodaje. Nije bilo zabranjeno, nego poželjno spominjati reference u drugim tvrdkama, u čemu smo, zbog IBM ovog udjela na tržištu, bili u golemoj prednosti pred konkurencijom.

Putovanje na jednotjedno opuštanje u Berlinu i razgledanje zapadnog diela toga tada podieljenog njemačkog grada, započelo je ne baš ugodno u dubrovačkoj zračnoj luci.

Redarstvenik (“milicajac”) mi je u kabini za pregled putnika, bezobrazno grubo, u stvari zločesto, prevrtao po torbi, premda sam ga na vrieme  liepo zamolio za pozornost u pregledu, jer su mi tamo krajnje uredno bile složene košulje, donje rublje i kravate. Nastavio je još grublje, pa kad je završio, uzeo sam torbu i izlazeći tiho ga opsovao.

Redarstvenik me na to zgrabio za ruku i zaustavio i počeo vikati i govoriti kako mi zabranjuje putovanje. Odgovorio sam mu kako me u Zagrebu čeka zrakoplov za Berlin pa će mi on , ako me ne pusti, morati naknaditi troškove i štetu, jer bih ga ja tužio.

Razsrdio se i vičući pozvao nekoliko svojih kolega i izpričao im kako sam ga opsovao. Ja sam pak to demantirao rekavši kako je on sigurno nešto krivo čuo i ponovio im kako u Zagrebu prielazim na zrakoplov za Berlin gdje odlazim službeno, pa bih u slučaju mojega prisilnoga zadržavanja u Dubrovniku podignuo tužbu i tražio naknadu štete. 

Srećom drugi redarstvenici nisu bili impresionirani s uzrujavanjem njihova brkatoga kolege, kojega su oslovljavali s Momčilo, pa sam tako doznao njegovo ime. Umirivali su ga i tražili od njega neka nastavi svoj posao, a mene pusti dalje. Nakon dosta vriemena, popustio je, najviše iz razloga što su putnici koji su čekali u redu na pregled prtljage, počeli glasno prosvjedovati.  Momčilov postupak je ugrožavao pravovremeno polietanje zrakoplova.

Na koncu sam, zajedno s Mirom Čuturom, koji je takodjer za svoje rezultate u predhodnoj godini bio nagradjen s putovanjem u Berlin, ušao u zrakoplov za Zagreb gdje smo se prekrcali.

Sletjeli smo u Iztočni Berlin, gdje su tad uobičajeno slietali zrakoplovi iz komunističkih država i onda kad je putnicima cilj puta bio Zapadni Berlin. Ukrcali smo se u autobus, a kad smo se svi smjestili k nama su ušli istočnonjemački redarstvenici i tražili putovnice na pregled.

Tu sam gotovo doživio još goru neugodnost od one u Dubrovniku. U to doba sam bio na neko vrieme pustio bradu, a na sliki u putovnici bio je moj originalni obrijani lik.

Redarstvenik je pozvao u pomoć svojega kolegu pa su zajednički uzporedjivali moju obrijanu i bradatu inačicu. Pridružio im se u tome i treći redarstvenik. U cielomu autobusu je nastala strepnja  kakav će biti rezultat. Svi smo znali kako se nije za igrati s redarstvom u komunističkoj zemlji koja je po svim pričama bila u primjeni komunističkih metoda rigoroznija od Jugoslavije. Srećom redarstvenički konzilij je zaključio kako se radi  o istoj osobi, pa su nas pustili dalje.

Kroz glavu mi je tad prošla misao kako mi je brada možda baš pomognula pri smirivanju brkatog Momčila u Dubrovniku, ali i kako svakako moram prekinuti sa svojim dlakavim experimentom i početi se opet redovito brijati.

Misli u svezi s bradom i Momčilom su nestale kad smo se približili Berlinskomu zidu. Vozač autobusa je pokazao veliku spretnost vijugajuči izmedju golemih dugačkih betonskih blokova uz koje su stajali redarstvenici s psima na uzici. Odahnuli smo kad smo prošli kroz otvor u golemom zidu i ušli u Zapadni Berlin pun života i šarenila, nakon prolaza kroz Istočni Berlin, čije su zgrade bile sive i jednolične, a široke ulice tužno puste.

Premda je cieli taj berlinski izlet bio po običaju izvrstno organiziran i ugodan, u pamćenje mi se urezalo jedino sjajno njemačko bielo vino, koje sam probao ili ipak bolje reći pio na večeri u jednom restaurantu. Puno ljudi misli kako Niemci znaju proizvoditi samo pivo, a proizvodnja dobrih vina je rezervirana za Francuze, pa Talijane i Španjolce i ne znaju kako su Niemci i u proizvodnji vina vrhunski majstori.

Večera je bila od onih, kad je svatko naručivao hranu i piće po svojoj volji i toliko koliko je mogao pojesti i popiti.  Netko za mojim stolom je odabrao to sjajno neodoljivo vino u okruglim plosnatim bocama, sličnim Badel šljivovici.

Vino je bilo izuzetno skupo, ali se naručivalo sve dok nam nije bilo dosta. Medju nama ni tu ni nigdje u IBM-u nije bilo pijanica, a i pušači su bili izuzetno riedki.

Dosta brzo nakon povratka u Dubrovnik, dobio sam poziv od sudca za prekršaje, jer me je redarstvenik Momčilo bio prijavio zbog psovanja.

Pri saslušanju sam demantirao Momčilove obtužbe. Bitan argument mi je bio što sam u svoju obranu naveo kao svjedoka Mira Čuturu, pa je Momčilova rieč tako stajala usamljena prema riečima nas dvojice.

Sudica je nakon toga pozvala Mira, a on je potvrdio kako je cielo vrieme bio sa mnom i kako sigurno nisam u vrieme susreta s Momčilom izgovorio nikakovu psovku.

Glede izhoda sudjenja,  bez obzira što sam imao za svoje tvrdnje imao svjedoka, a Momčilo nije, najviše sam nade polagao u blagonaklono držanje sudice prema meni. Bila je to komunistička Jugoslavija, komunisti su činili što su htjeli, a ja sam se eto sukobio s komunističkim redarstvenikom, koji je uz to, sudeći po imenu, bio još i Srbin.

Dobio sam spor, odnosno nisam bio kažnjen.

Je li kod sudice pri tomu prevladala njezina blagonaklonost prema meni ili je bila ključna pomoć prijatelja Mira Čuture, ne znam. Sigurno je kako je u takovim slučajevima svaki pozitivni čimbenik dobro došao.

Nagradna putovanja su u pravilu dobra stvar, ali se pokazalo kako mogu biti i pogibeljna. Tako sam već na početku takovoga putovanje u Nicu odnosno na Azurnu obalu, gotovo izgubio glavu.

Poletjeli smo iz Ljubljane charter zrakoplovom Tupoljev tvrtke INEX Adria. Vrieme je bilo prekrasno.

Podignuli smo se na predvidjenu visinu, a poslužiteljice su podielile  hranu i piće.

Upravo sam počeo jesti, kad sam osjetio kako nešto nije u redu. Zvuk motora se smanjio, a zrakoplov je počeo gubiti visinu.

Preko zvučnika se javio pilot, koji se pri uzlietanju bio predstavio s prezimenom Šikić  i rekao nam kako imamo neke poteškoće pa ćemo se morati spustiti u Pulu.  Bio sam na lievoj strani zrakoplova uz prozor. Pogledao sam prema dolje i u daljini ugledao more odnosno obalu.

Medju putnicima se proširila viest kako letimo samo s jednim motorom, jer se drugi pokvario. Zrakoplov je vidno gubio visinu, svi oko mene prestali su jesti, a poslužiteljice su pokupile njihove obroke.  Čuli su se uzvici i plač.

Nastavio sam jesti. Promislio sam. Ako padnem i poginem svejedno je jesam li poginuo sit ili gladan. Ako ostanem živ bolje mi je biti sit nego gladan.

Uz svaki zalogaj pogledivao sam prema napried i na koncu ugledao zračnu luku u Puli odnosno uzletište. Pokušavao sam procieniti hoćemo li uz ovakovo gubljenje visine uzpieti stignuti do uzletišta. Učinilo mi se kako hoćemo. Kroz glavu mi je prošlo i to  kako mi na procjenu  sigurno utječe i želja za preživljavanjem, ali svejedno sam ostao optimist i podpuno miran.

Smanjenje visine leta se na većoj visini nije osjećalo tako snažno kao kad smo se spustili bliže tlu. Sad se to već osjećalo kao padanje. Ipak pilot je u posljednjim metrima toga pada uzpio dohvatiti slietnu stazu. Dok se zrakoplov zaustavljao uzporedno s nama jurila su crvena vatrogasna vozila.

Kad se zrakoplov zaustavio prolomio se snažan pljesak i uzvici olakšanja.

Izišli smo i ušli u zgradu zračne luke, očekujući što će biti dalje. Prišao sam pilotu,  predstavio se kao njegov prezimenjak i čestitao mu na spretnosti i mirnoći. Ostali smo neko vrieme u razgovoru. Živio je u Osieku. Priznao mi je kako mu je ovo sigurno najgore pilotsko izkustvo do sad i kako su nas doslovce metri dielili od katastrofe.

Taj tip zrakoplova nije mogao održavati visinu s jednim motorom, a imali smo golemu sreću što se drugi motor ugasio na maksimalnoj visini i što od te točke pa sve do Pule nije na našem putu bilo visokih brda. To je poglavito bilo značajno u završnoj fazi slietanja.

Kad sve dobro završi, čovjek u pravilu zaboravi i zanemari koliko je bio blizu smrti i čini mu se kako i nije bio u opasnosti. Medjutim gotovo nikad nije dobro staviti osjećaje iznad činjenica. A činjenica je kako je zrakoplov u kojemu sam se vozio nezaustavljivo padao, ali na koncu nije pao i ostao sam živ i zdrav.

Igrom sudbine baš u pulskoj zračnoj luci, koja je inače bila prazna, bio je parkiran još jedan Tupoljev istoga tipa i koji je takodjer  bio vlasničtvo INEX Adrie.

Tako su naše stvari prekrcane u taj drugi zrakoplov, a mi, odnosno svi oni koji se nisu uplašili, ušli smo u zrakoplov i predali se ponovno u Božje ruke i ruke kapetana Šikića

Bilo je i nekoliko ljudi koji su ostali u Puli jer jednostavno nisu imali snage riskirati. Mi ostali smo se držali zakona vjerojatnosti,  po kojemu se, nakon onoga što smo proživjeli i preživjeli,  nalazimo u povoljnijoj poziciji od svih onih putnika, koji u tom trenutku po svietu lete ili se ukrcavaju u zrakoplove.

Pričao sam to svima oko sebe i širio utemeljen optimizam, temeljeći svoje rieči na izvrstno proučenoj i dobro zapamćenoj knjigi o brojitbi profešura Pavlića.

Do Nice smo doletjeli bez ikakovih problema. Ipak cielo to  putovanje je ostalo u sjeni padajućega Tupoljeva, i svi smo bili sretni kad smo, ponovno s Tupoljevom, nakon provedenih pet dana U Francuskoj dodirnuli slietnu stazu u ljubljanskoj zračnoj luki.

Nakon što sam se vlakom prebacio do Zagreba, morao sam opet zrakoplovom do Dubrovnika, ali ne više s Tupoljevom, nego s Jat-ovim DC-9.

Premda to nije imalo nekoga smisla odlučio sam u buduće u žvotu izbjegavati lietove s Tupoljevima i u tome sam začudo u podpunosti uspio.

Azurna obala je ostavila na mene izuzetno fin dojam i od onda do danas držim, kako bi to bilo prvo područje koje bih odabrao za život, kad bi se odlučio ili pak kad bih bio prisiljen otići iz Dubrovnika.

Od svega su mi bile najdojmljivije šetnje preko Promenade des Anglais u Nici i Boulevard de la Croisette u Cannesu, s nizom hotela koje cesta i pločnik odvajaju od pjeskovica. 

Monte Carlo je bio vriedan razgledanja, koje je počelo s objedom u jednomu sjajnom restaurantu na brdu iznad kneževine, a produžilo se razgledanjem patuljaste kneževine. Premda me kocka nikad nije privlačila, u čuvenoj kockarnici sam ipak ostavio nešto novaca, jer mi se nije činilo primjerenim, ne poduprieti na taj način  Kneza i Kneževinu, petostruko manju od diela Dubrovnika koji se nalazi izmedju Srdja i mora!

O svemu ostalom sam ipak dosta znao prije dolazka na Azurnu obalu, ali posjet Grasseu u zaledju Cannesa bilo mi je podpuno iznenadjenje. 

Znao sam, kao što to svatko zna kako je Francuska sriedište svieta glede parfema, ali to je bilo sve. U relativno malom gradiću Grasseu u brdima s kojih se ne vidi more, našao sam se u pravom epicentru Francuzke, što znači i svjetske proizvodnje parfema.

U samomu gradu se smjestio niz manjih ili većih tvornica, u kojima se proizvode uglavnom različite vrste esencija za proizvodnju parfema, ali i sami parfemi. Proizvodnja se temelji na različitim vrstama biljki koje se sade i uzgajaju po plantažama svuda uokolo grada. Izmedju ostalih tu su plantaže i osnovna proizvodnja glasovitog Chanela.

Poznavanje biologije mi je uviek bila slaba strana, a i parfemi me nisu puno zanimali. Premda sam sa zanimanjem pratio prezentaciju proizvodnje u jednoj manjoj privatnoj tvrdki- ništa nisam zapamtio, premda sam bio impresioniran s cielim ozračjem stavljanja  parfema medju proizvode  nekakove božanske vriednosti.

Na svakom svojemu inozemnomu putovanju sam u zračnim lukama i nače redovito kupovao malene bočice poznatih parfema za Marianu, a i majci, prema njihovim naručbama, odnosno željama.  Ovaj put sam se poput svih drugih morao odlučiti za kupovinu na samomu parfemskom izvoru.  Izložene bočice  u prodajnom prostoru male tvornice, nisu bile osobito atraktivnoga izgleda, ali ih je prodavala činjenica što su proizvedene u tvornici koja  dugo godina uzpješno djeluje u svjetskomu sriedištu proizvodnje parfema. Pokazalo se kako nisam pogriešio, a i kako sam mogao pogriešiti.