52

U Dubrovniku sam držao predavanja kroz ciele tri odvojene školske godine, na tri različita mjesta.

Prvi put bilo je to odmah nakon što sam se vratio iz vojske. Iz Zagrebačke tvrtke ZPR (Zavod za Primjenu Računala) upitali su me bi li honorarno  prihvatio predavati osnove računala i programski jezik Assembler u večernjim urama, ne sjećam se više je li jedan ili dva puta tjedno. ZPR bi mi dostavio materiale po kojima bih držao predavanja, a na koncu godine i izpitna pitanja za buduće programere.

Pristao sam, a oni su u novinama razpisali poziv na školovanje za programera uz naplatu. Kako nije bio postavljen uvjet o obveznom fakultetskom obrazovanju, prijavio se na tečaj dosta šaren i iznenadjujuće brojan sastav osoba..

Tečaj sam držao u jednoj učioni na katu zgrade na Pilama, koja je kasnije preuređena u restaurant Nautika.

Već nakon prvih mojih predavanja dvije osobe srednjega obrazovanja su odustale shvativši, kako tomu poslu vjerojatno nisu dorasle, pa sam im pomogao kao posrednik prema ZPR-u i vraćeni su im novci.

Ostatak skupine je ostao kompaktan do kraja školske godine, premda je za neke odustajanje bilo bolje rješenje. Na žalost i za shvaćanje svoje vlastite nespobnosti nužno je - shvaćanje.

Odradio sam tu školsku godinu cielo vrieme svjestan kako medju slušateljima imam i neke koji ne shvaćaju baš ništa. A bilo je i ljudi koji su izvrstno i s velikim razumievanjem pratili moja predavanja.

Na kraju školske godine, pred održavanje izpita, iz ZPR-a sam dobio preporuku kako trebam biti tolerantan pri ocjenjivanju. Premda se to protivilo mojim načelima, učinio sam baš sve što sam mogao. Podielio sam svima ista pitanja, a zatim izišao iz zgrade i sjeo u obližnju kavanu Dubravka i to na način kako bi me se moglo vidjeti s prozora učione.

Računao sam kako će oni koji ne znaju prepisati rješenja od onih koji znaju i svi će moći na taj način proći izpit. Sveukupno gledajući na taj način sam izpitivao njihovo skupno znanje.

Tako se i dogodilo, skupno znanje je bilo dosta dobro, ali jedna osoba nije znala niti prepisati rješenja!

Premda je zarada bila dosta dobra, nije mi se sliedeće školske godine dalo sudjelovati u svemu tomu i odkazao sam ZPR-u.

Nakon toga su me iz dubrovačke Gimnazije zamolili za držanje predmeta Elektronička računala, koji su po školskom  programu trebali uvesti, a ni jedan njihov profešur nije o računalima imao pojma.

Prihvatio sam zamolbu. U trećemu razredu gimnazije, kojemu sam predavao, naišao sam na nekolicinu sjajnih učenika, većina je bila prosječna, ali bilo je i onih koji nisu ništa razumjeli.

Kako se to dogadjalo desetak godina nakon što sam maturirao, u Gimnaziji sam našao većinu svojih negdanjih profešura, koji su me svi odreda primili u svoje družtvo s velikim oduševljenjem. Moja pozitivna reputacija je u to doba bila dosta proširena.

Sukladno s izkustvima iz gimnazijskih i studentskih dana, jedan put mjesečno sam održavao izpite.

Pitanja bih u ERC-u dao izbušiti na kartice i ubaciti u računalo, a zatim bi ih  pomičući sortirnu poziciju svaki put za jednu kolonu u desno, sortirao toliko puta koliko je bilo učenika u razredu,  i svaki put bih tiskao pitanja.

Tako bi svi u razredu  dobili iste upite, samo bi ih svatko dobio numerirane u različitom redosliedu, pa nije bilo moguće prepisivanje s pozivom na broj zadatka.

Svaki izpit bih ocienio sukladno broju točno riešenih zadataka. Na kraju godine sam imao podpuno jasnu sliku o ocjenama koje je trebao dobiti pojedini učenik.  Na žalost bilo je dosta onih koji nisu mogli dobiti prolaznu ocjenu.

Održao sam ipak još jedan završni izpit, i na njemu se potvrdila slika pokazanog znanja tiekom godine.

Upisao sam ocjene u tad uvedene indekse onih koji su zadovoljili i odlučio sliedeće godine odustati od daljnjega bavljenja s tim poslom. Poglavito nakon što mi se javila profešurica Buga Dalmatin, koja se upravo za predavanje tog predmeta prijavila na natječaj za stalnog profešura u Gimnaziji. Nije puno znala pa me je molila za savjete, a ja sam joj rado izišao u susret.

U kolovozu sam održao popravni izpit, ali skupina onih koji nisu imali znanje dovoljno za prolaz, nije se znatno smanjila. Nakon toga me upravitelj Gimnazije nije pustio na miru. Uporno me nazivao moleći me neka održim još jedan izpit, pa sam na koncu pristao.

Kako je Gimnazija u to ljetno doba bila prepuštena piturima, izpitno mjesto je bilo u jednoj učioni Više turističke škole.

Ni na kraj pameti mi nije bilo mrcvariti se s izmišljanjem, sortiranjem i tiskanjem zadataka. Zatražio sam od učenika njihove indexe i svima im upisao dvicu.

Taj moj razstanak od Gimnazije ipak nije bio konačan.

Nekoliko godina kasnije u programu tadanjega Sriedišta za usmjereno obrazovanje, u koji je tadašnji čelnik i ideolog školstva u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, Stipe Šuvar utopio sve dotadanje Gimnazije, ekonomske i druge škole, opet je u školski program ušao informatički predmet, za kojega u Dubrovniku nije bilo moguće naći profešura.

Ante Obad koji se u medjuvremenu ubacio medju profešure, sjetio se mene, pa to rekao ravnatelju, koji me je nazvao i upitao bi li bio spreman  predavati opet barem jednu školsku godinu.

Gladko sam ga odbio uopće ne nastojeći pogledati o kojemu predmetu se radi.

Zatim me je nazvao Ante, koji je u to doba bio moj stalni teniski partner i rekao mi kako će to njemu stvoriti probleme. Predmet će dopasti njemu, a on o tome nema pojma. Pročitao mi je nekoliko natuknica o tome što bi predmet trebao sadržavati. Ante je dobro nanjušio kako sam doista sposoban predavati taj predmet, koji je bio kombinacija tema, iz nekoliko IBM- ovih tečaja, koje sam slušao, a uz to bio sam stekao toliko raznovrsno izkustvo, kad je informatika u pitanju, pa sam lako mogao i improvizirati.

Osjetio sam kako se Ante nalazi u nezgodnoj situaciji, a bio mi je prijatelj. Popustio sam i tiekom te školske godine  sam zabavljao učenike  s informatičkim temama koje su bile  i koje nisu bile u programu toga predmeta. To uostalom u Dubrovniku nitko nije mogao kontrolirati.

Završni razred nekdanje gimnazije, u koji su se na neki čudan način bili okupili najbolji učenici, bio je lociran u nekdanjoj, a i današnjoj Ekonomskoj školi.

Jedna od značajki šuvarizma je bilo namjerno smještanje razreda iz podpuno različitih struka u iste školske zgrade, kako bi se i na taj način naglasila jednaka vriednost svih struka, svih škola i svih učenika.

U ime toga opet probudjenog izvornoga komunizma, primienjenoga u školstvu,  tih  se godina nastojalo davati pozitivne ocjene svim učenicima u svim školama i razredima, a vrata fakulteta su bila otvorena jednako i onim učenicima , koji su završili svoje srednješkolsko obrazovanje po četvero godišnjemu u biti bivšem gimnazijskom programu, kao i onima koji su završili trogodišnje obrtničke srednje škole.

Po toj logici godina učenja na primjer postolarskog ili konobarskog obrta imala je kod upisa na fakultet veću težinu nego godina učenja  po gimnazijskomu programu, kojemu je pak bilo oduzeto pravo na svoje ime.

U zbornici u ekonomskoj školi zatekao bih prije početka nastave neke profešure koje sam znao iz Gimnazije, ali većinu nisam poznavao. Sve je bilo izmiešano, i profešuri i učenici.

Srećom nisam se imao vriemena s tim uzrujavati niti obterećivati. Imao sam jednostavno premalo vremena.

Kako sam češće bio na putu nego doma, gotovo svaki drugi tjedan bih javio kako ne mogu doći držati predavanja.  Na to sam prije prihvaćanja posla bio upozorio ravnatelja Bakiju , ali on je bio sretan što je našao netkoga tko će mu spasiti situaciju i nije se uopće obterećivao s tom činjenicom. Dodjite, molim vas, kad budete imali vremena, kad ne budete samo nam molim vas javite barem malo prije početka školskog sata, rekao mi je.

Odradio sam tako i tu godinu predavanja u Šuvarici, kako su tada ljudi zvali srednju školu, i zarekao se kako mi je to doista posljednji put. Učenici su bili dobri i zaineresirani za teme kojima sam ih podučavao i koje doista nisu mogli čuti baš ni od koga drugoga, ali cielokupno ozračje u školi mi je bilo nekako odvratno.

I ovoj generaciji mojih učenika sam ostao u finom sjećanju. Molili su me i izmolili za nazočnost mene i Mariane na njihovoj maturalnoj zabavi.

Predavanja u IBM školi u Radovljici bila su mi puno draža od onih u Gimnaziji. Sve što je bilo vezano za IBM nosilo je u sebi duh zapada, slobode, učinkovitosti,  što je bilo privlačno samo po sebi.

Od svih predavanja koja sam držao jedno mi se u pamćenje posebice urezalo.

Tjedan prije nego sam trebao  o tomu trebao održati predavanje,  o sustavu 38, koji je IBM bio tek objavio- nisam znao gotovo ništa.

Dakle tečaj u Radovljici je je bio najavljen, na njega su se bili prijavili i uplaćivali kotizaciju ozbiljni i obrazovani ljudi, većinom upravitelji računalnih odjela iz tvrdki širom Jugoslavije, a tjedan dana ranije u Ljubljani nisu još imali predavača.

Na prvi pogled to je bila težka situacija, ali samo na prvi pogled. Nešto ranije sam, zbog mojega izvrstnoga poznavanja očvrsja i naputbine sustava 34, koji je bio predak sustavu 38 , bio odredjen za predavača, a slučaj je htio kako se tečaj u Londonu, na kojemu sam trebao prikupiti nužno znanje, održavao baš tjedan ranije.

Bio sam jedini IBM-ovac slušatelj  tečaja u Londonu, koji  je već sliedeći tjedan trebao držati predavanja o onome što tu nauči. Čim sam ga to zamolio, englezki kolega koji je držao predavanja, pristao mi je nakon završetka tečaja dati sve svoje materiale, uključujući folije,  kako bih ja mogao obaviti sliedeći tjedan ono što je on obavljao tada. 

S golemom pozornošću sam pratio predavanja, i kad mi god nešto nije bilo podpuno jasno prekidao sam kolegu i tražio objašnjenja, a on bi to svaki put ljubazno učinio.

Ipak ponekad bih pogledao i kroz prozore učionice, pa mi je u pamćenju ostao obližnji muslimanski hram sa svojim tornjem, koji mi se jednostavno nije uklapao u londonske vizure.

Osim s predavačem, upoznao sam se i sprijateljio sa skupinom mladih Londonaca, pa bih zajedno s njima odlazio, preko stanke na objed u IBM-ov restaurant. Za vrieme priče uz jelo Englezi bi se ponekad zaboravili i počeli bi medjusobno razgovarati rabeći narječje i izraze koje nisam mogao razumjeti, a oni su razvidno voljeli taj svoj govor.

Kad bi netko od njih opazio kako šutim i gledam ih s nerazumivanjem, odmah bi upozorio ostale i svi bi nastavili razgovarati s književnim englezkim jezikom, kako se ja ne bih osjećao izoliranim.

Engleze sam i taj put, a i ranije i kasnije upoznao kao otvorene ljude, s kojima je vrlo lako uzpostaviti kontakt, i koji se prema meni kao  strancu ponašaju izuzetno prijateljski, što je bilo baš suprotno stereotipima.

S cielom skupinom sam se posljednjega dana tečaja rastao kao s dugogodišnjim prijateljima. Jednako tako i s predavačem. Izuzetno je tužno što se ne sjećam njihovih imena. Trebao sam to zapisivati, ali nisam.

U to brzo i jednostavno englezko stupanje u kontakt uvjerio sam se za svojih dolazaka u London i prije toga i kasnije. U pamćenje mi se urezao dogodjaj iz puba, smještenog u polupodrumskomu velikomu prostoru na Piccadilly Circusu. Sjedao sam tamo, za vrieme slušanja jednog drugog tečaja, jedne večeri  sa Slovencem, kojega su ono u Istanbulu bili Turci olakšali za dolare.

Pili smo pivo, slušajući sjajnu englesku skupinu koja je na podiju u kutu puba svirala rock and roll i potvrdila mi, kako tu vrstu glazbe u stvari znaju svirati baš samo Englezi. 

Pub je bio krcat i nije bilo praznih mjesta niti za stolovima niti za točionikom.  Za našim stolom je je bila jedna prazna stolica i na nju je, predhodno nas pristojno upitavši za dopuštenje sjeo bradati Englez. Ubrzo smo s njim počeli razgovarati kao stari prijatelji.

Čovjek nam je izpričao kako je arhitekt i to vrlo uzpiešan, koji je zaradio miliune funti. A onda ga je napustila žena, koja je pri razstavi braka odniela praktički sve sa sobom. Bio je u šoku, pa je prestao raditi i izgubio je svoje kliente, na kraju ostavši doslovce bez igdje ičega. Upravo se bio oporavio i krenuo uzlazno, ali je rekao, kako mu je mala vjerojatnost dosezanja negdanjih poslovnih vrhunaca.

Nije zbog toga djelovao potišteno. Rekao je, prateći laganim udarcima po stolu glasbu koja je bila doista izuzetna, kako je u medjuvremenu odkrio neke druge liepe strane života. Naglasio je kako njegov slučaj nije znimka, nego pravilo, jer u Englezkoj, od deset ljudi koji postanu milijunaši - devetorica propadnu.

Simpatični Slovenac je bio izuzetno uporan u istraživanju mjesta gdje bi se najbolje navečer mogao osjetiti duh Londona, slično onoj skupini IBM-ovaca u Milanu. Samo u Londonu to nije imalo smisla kad su bili u pitanju restauranti, jer su svi redom u to doba bili loši za naše pojmove. Od hrane je jedino vriedio obilni  englezki zajutrak, pa bih u hotelima gdje sam boravio, redovito dobro napunio želudac  prije odlazka na posao odnosno slušati IBM-ov tečaj, što je uviek bio razlog mojih  dolazaka u London.

Na priedlog Slovenca jedne večeri smo otišli u čuveni londonski Dickens pub, gdje smo očekivali uživati u posebnim vrstama englezkog piva, točnije alea, ali me ni pivo ni pivnica nisu nešto impresionirali. Ipak,izplatilo se doći navečer u taj dio Londona, zbog sjajne vizure Tower bridgea i samog Towera, koji su bili sjajno umjetnički osvjetljeni.

Londonska životna procedura mi je u stvari bila jednostavna. Punjenje želudca za vrieme zajutraka, dopunjavanje za vrieme ne osobito atraktivnog objeda, a na kraju dana  pivska večera u nekomu od pubova, koji su se zatvarali dosta rano uz obvezno zvono koje je pozivalo goste naručiti “last drink”.

Od hotela do IBM-a bih obično putovao podzemnom željeznicom, a na isti način bi nakon popodnevnog završetka tečaja krstario po Londonskim znamenitostima. Ipak ponekad bih se poslužio i s autobusom na kat, jer se na taj način moglo za vrieme vožnje liepo razgledati London.  

Londonski “tube” me impresionirao s brojem mimosmjernih pruga, koje su prokopane jedna izpod druge nevjerojatno duboko izpod zemlje.

I do zračne luke bih uobičajeno putovao s podzemnom željeznicom.

Jedina iznimka je bila baš taj put,  kad sam nakon tečaja za S/38 morao sa sobom nositi kartonske škatule s materialima ii folijama, koje mi je ljubazni kolega predavač, dao liepo spakirati.

Morao sam uzeti poznati londonski crni taxi i vozeći se od IBM-a do hotela, a zatim i od hotela do zračne luke. Prievoz  taxiem se pokazao sporim, jer smo morali proći kroz veliku prometnu stisku, pa sam gotovo zakasnio na zrakoplov. Podzemnom željeznicom bih stignuo puno brže, ali taxi je je bio nuždnost. I mora se priznati bio je izuzetno udoban. Poglavito mi se svidjela visina krova taxia, a i veliki prostor do samog mjesta gdje sam sjedao, pa sam tako škatule imao na podu do sebe.

Stignuo sam tako natrpan s dodatnim fagotima u Dubrovnik toga istoga petka navečer, a već u nedjelju sam krenuo na put prema Radovljici.

U zagrebačkoj zračnoj luci sam doživio ne malu neugodnost. Na pokretnoj traki pokupio sam škatule, ali moj kovčeg se nije pojavio. Odtrčao sam sa škatulama u rukama do okna s nadpisom “Lost and found” i izpričao službenici što mi se dogodilo, a ona mi je pružila jedan obrazac kako bih ga popunio Kazala mi je kako je kovčeg vjerojatno nečijim nemarom ostao u Dubrovniku.

Igrom slučaja u zrakoplovu sam se bio smjestio točno iznad pokretne vrpce preko koje je prtljaga ulazila u zrakoplov i vidio sam kako ulazi i moj kovčeg. Rekao sam to službenici, ali me ona ponovno uputila prema izpunjavanju obrazca.

Rekao sam kako zrakoplov, s kojim sam doputovao, nastavlja svoj put prema Zurichu, što sam takodjer bio slučajno saznao, a uskoro će početi ukrcaj fagota i putnika, pa će moj kovčeg odletjeti za Švicarsku. Službenica me mirno slušala i opet nije reagirala.

Na moju sreću reagirala je njezina kolegica, koja je cielo vrieme do tada šutjela i slušala naš razgovor. Možda joj se ciela moja priča učinila zanimljvom, a možda sam joj se zanimljivim učinio i ja sam.

Ustala je sa stolca i rekla kako će ona poći provjeriti je li moj kovčeg doista u zrakoplovu. Opisao sam ga i dao joj moje ime i prezime i odrezak putne karte.

Kroz staklo sam nestrpljivo promatrao, kako službenica ulazi u jedan samovoz i vozi se do zrakoplova. Pokretna vrpca do skladišta za prtljagu je bila priislonjena i službenica je preko nje spretno ušla u zrakoplov. Brzo zatim je izišla noseći u ruci moj kovčeg.

Bio sam joj silno zahvalan.

Inače kad god je to bilo moguće putovao sam sa zrakoplovima noseći sve u torbi, koju bih stavljao iznad sjedala. Bilo je to silno praktično, ne samo zbog mogućnosti gubitka prtljage, nego jer na dovoz kovčega nije bilo potrebito čekati, pa sam dobivao na vriemenu. Mala ručna torba tražila je minimiziranje robe koje sam nosio na put.

Kad sam prvi put bio došao poslovno u Rieku, odnosno u opatijsku hotelsku tvrtku, u svezi s praktičnosti nošenja minimuma prtljage savjetovao me Vittorio Staraz, kolega iz male  riečke poslovnice IBM-a.

Puno puta kasnije sam se sa zahvalnošću sjetio tih njegovih savjeta. Umjesto nekakove posebne putne odjeće putovao sam u odielu, tuširao sam se i ujutro i navečer, a kad bi mi se pružila prigoda i tiekom dana. Na taj način sam dulje vremena održavao čistima košulje i donje rublje, a nije mi bilo strano, tiekom zimskih mjeseci, za večernjeg kupanja uz put oprati odnosno osvježiti donje rublje i bječve, pa ih staviti na radiator neka se suše. Na taj način sam u svojoj torbi uviek imao samo čistu robu.

Naravno kad bih došao doma Mariana bi bez obzira na svu tu moju čistoću, sve što sam uporabio stavila u perilicu.

Kad sam taj put natrpan sa škatulama donesenim iz Londona stignuo u Radovljicu, tamo me je dočekalo još jedno neugodno iznenadjenje. U hotelu nije bilo sobe za mene. Tajnica Vjeka u Splitu je vjerojatno zaboravila obaviti rezervaciju, ili se radilo o nečemu drugomu.

Snašao sam se prebacivši se u hotel Kompas na Bledu. Kasnije se nisam propitivao za razloge neobične situacije u kojoj se za sve sudionike tečaja našlo mjesta u hotelu Grajski dvor u Radovljici, gdje se nalazila IBM-ova škola, a nije se obavila rezervacija za predavača, jer mi je ovako bilo bolje.

U Grajskomu dvoru je bilo dosta mojih kolega, a i ljudi koji su iz raznih tvrdki došli slušati predavanja, pa bih vjerojatno bio u još većemu vriemenskomu tjesnacu, jer sam predavanja držao na način što sam pripreme za svaki sliedeći dan obavljao  navečer u miru hotelske sobe, prolazeći kroz priručnik i folije koje sam donio sa sobom.

Cielo predavanje je bilo jasno podieljeno na pet dielova za pet dana, pri čemu je peti dio, razumljivo, kao i u slučajima svih drugih tečaja bio najmanji, jer su se tečaji završavali u petak ujutro, kako bi sudionici nakon objeda mogli odputovati svojim domovima.

Uspio sam izvrstno obaviti zadatak. Slušatelji su izuzetno dobro primili informacije o S/38, jer su prije svega bile izuzetno zanimljive i izazovne.

Bilo je to računalo izpred svojega vriemena s  relacijskom bazom podataka, koja se nalazila u temelju ne samo smještanja informacija nego i cieloga operacijskoga sustava.

S/38 je za svoje vrieme bio previše napredan i preskup za nasljednika relativno jeftinoga S/34, pa je na prvi pogled nelogično, nekoliko godina poslije trideset osmice IBM lansirao S/36, što je onima koji su željeli poći napried od svojega  s/34, bila računalna i financijska evolucija, a ne revolucija koju je donosio S/38.

Unatoč tomu IBM je sa S/38 polučio znatan uzpieh koji se osobito produžio lansiranjem njegovog nasljednika pod nazivom AS/400.