51

Bilo je to doba, kad sam putovao i radio, radio i putovao, i nalazio vriemena doista za nevjerojatno puno stvari, uključujući i one koje su bile dobre i za moju obitelj.

Uspio sam tako praktički svojim rukama urediti poveliku taracu koja je stanu prirodno pripala, izgraditi zidove, staviti željeznu ogradu prema ulici sa stubama i čak proširiti stan sa 75 na 105 četvornih metara!

Krenuo sam od sa skidanjem željezne ograde, koja je odvajala zapadni nadkriveni balkon i prostor do balkona od zemljišta, koje je bilo niže  i logički je pripadalo stanu koji se nalazio kat niže. Na mjestu željezne ograde majstor Misita, s kojim sam dogovorio posao, sjajno je izgradio kameni zid rabeći kamen koji je nalazio oko sebe u blizini i tako balkon i pripadajući mu dodatni prostor vizualno odvojilo od pogleda sa sjevera. Zapamtio sam toga zidara, kao najboljega i najpoštenijega majstora s kojim sam dogovorio neki posao u svezi sa stanom, ili kasnije s kućom.

I danas ga susrećem i pozdravljamo se prijateljski, U medjuvremenu je taj vriedni čovjek sebi izgradio poveliku kuću a onda se sa zidarstva prebacio u turizam, iznajmljujući sobe koje je napravio.

S drugim majstorima uglavnom nisam bio te sreće.

Nastavio sam s postavljanjem ograde i vrata  prema ulici kako bih prostor koji je pripao stanu, a bio je velik poput još jednoga stana iste veličine, jasno odvojio od ulice.

Pronašao sam jednoga majstora, koji je bio spreman to učiniti i doveo ga kako bi on vidio i procienio koliko bi ta njegov usluga trebala stajati. Ponudio sam mu platiti posao u cielosti prema dogovorenoj cieni, ili ga pak plaćati po broju ura i satnici koju dogovorimo.

Odabrao je plaćanje po satnici uz uvjet mojega pomaganja, jer mu je trebao netko tko će mu pridržavati ogradu, a osobito gredice na ogradi koje je trebalo precizno postaviti i zavariti s gornje i donje strane ograde, tamo gdje je ogradu trebalo postaviti u koso, na postojeći kosi kameni zid. 

Ista stvar je bila i kod izrade vrata. Jedan dio ranije skinute ograde je dakle trebalo samo pričvrstiti na zid, a drugi dio  je trebalo preraditi u kosu ogradu i vrata.

Na majstorovu nesreću moja pomoć je bila preučinkovita. Dok bi on završavao zavarivati na jednomu mjestu, ja bih brzo odkinuo i postavio željezo na sliedeće mjesto, pa je tako zavarivao praktički bez prestanka.

Pravio sam se kako ne primjećujem njegovo često pogledavanje na ručnu uru. Sve više je postajao svjestan, kako će zaraditi bitno manje nego je očekivao.

Kako bi smanjio tempo posla sve češće je odlazio u zahod. Ja bih pak za to vrieme pripremio još više dielova koji su samo čekali na zavarivanje.

Čovjek je obavio posao izvrstno, ali zaradio je bitno manje od svog očekivanja, pa je otišao nezadovoljan, premda sam mu vrieme koje je proveo radeći zaokružio dodavši još nekoliko ura. Puno puta kasnije  Mariana i ja bi se sjetili njegovih odlazaka u zahod i od srca bi se smijali toj njegovoj “snalažljivosti”. Na odredjeni način mi je bilo žao čovjeka, ali dogovor je dogovor.

Igrom slučaja kod poznanika Miška, koji je živio u dvjestotinjak metara udaljenoj kući, pronašao sam odbačene željezne profile, odkupio ih za male novce i donio ih u dvorište imajući ideju napraviti od njih odrinu.

Kako bismo izbjegnuli nezadovoljstvo i odlazke u zahod onoga predhodnoga majstora, potražili smo drugo rješenje. Mariana je dovela muža njezine prijateljice iz ureda, koji je bio spreman napraviti odrinu.

Nije mi se dalo proći još jedan put torturu prekidanja posla zbog mokrenja, pa sam od ovog majstora zatražio neka kaže svoju cienu. Rekao ju je, a zatim mi pokazao što sve trebam napraviti i pripremiti prije nego on dodje sa svojim uredjajem za zavarivanje. Trebao sam ugraditi i zabetonirati stupove i izkidati željezo na točne komade, a on bi onda, uz moju pomoć, samo zavarivao.

Rekao sam kako ću promisliti o cieni, koja mi se na prvi pogled učinila previsokom, pa ću ga nazvati ako se odlučim prihvatiti je. Razmazila me ciena koju sam bio platio predhodnomu majstoru.

Igrom slučaja neposredno nakon toga sam zajedno s Marianom otišao u robnu kuću Minčeta i tamo ugledao uredjaj za zavarivanje. Upitao sam za cienu i iznenadio se kad sam shvatio kako je niža od iznosa, koji mi je majstor tražio za zavarivanje odrine.

Na Marianino iznenadjenje, izvadio sam American express karticu, platio uredjaj, te masku i škatulu elektroda, i stavio sve to u prtljažnik. Rekao sam Mariani kako i onako kod izrade ograde moram obaviti sam većinu posla, pa zašto onda ne bih obavio sve. Gledala me je sumnjičavo.

imala je pravo.

Došavši doma odmah sam uključio uredjaj, uzeo dva odbačena komada željeza i pokušao ih zavariti. Bez uzpieha! Elektrode su se liepile za željezo unatoč mojoj velikoj želji i trudu.

Sjetio sam se kako u podrumu, medju knjigama s fakulteta, koje sam tamo složio ne imajući srca baciti ih, postoji i knjiga iz predmeta Elementi strojeva, u kojoj je bio opisan proces zavarivanja. Izpit je bilo lako položiti, naučivši teorijski osnovna načela, ali praksa se evo pokazala drugčijom. Pronašao sam knjigu i podsjetio se tih načela. Elektrodu je trebalo držati u koso i kod uzpostave električnoga luka polako, ali bez prekidanja i vraćanja pomicati se s lieva na desno. Osim toga trebalo je dobro procieniti koliko ampera odabrati na sklopki uredjaja. Vratio sam se prakticirati držeći se tih načela i nakon nekog vriemena - uzpio.

Susjed pomorac Pero Hančević me je promatrao sa svojega  balkona i rekao mi kako će mi on, ako želim, pokazati kako se to najbolje radi. Došao je i sjajno zavario dva komada željeza. Pod njegovim vodstvom i uz njegove savjete i ja sam sliedeći put bio nešto bolji, ali moji rezultati nisu bili ni približno dobri kao njegovi.

Ipak odlučio sam prihvatiti se posla zbog kojega sam kupio uredjaj. Izkidao sam željezo s ručnom pilom i prvo napravio stupove od željeza i zabetonirao ih provjeravajući okomitost s razuljom, a jednaku visinu odredivši uz pomoć prozirne savitljive manige.

Zatim sam započeo zavarivati vodoravne dielove odrine. Što sam više zavarivao to mi je bolje išlo.

Kad je odrina bila završena nije se moglo reći kako ju je napravio amater. Potrošio sam  nešto malo manje novca nego bih ga bio dao majstoru, a  ostao mi je uredjaj i naučio sam kako zavarivati!

Uredjaj i znanje sam vrlo brzo nakon toga ponovno uporabio. Svaka daljnja uporaba bila je čisti dobitak, kako meni tako i mojemu bratu i mojim prijateljima, kojima sam uredjaj posudjivao,  pokazati će se kasnije u životu.

Otvoreni prostor uz južnu stranu stana nalazio se izpod puta, pa je bio praktički neuporabljiv.  Prostor je bio spojen s jednim od nadkrivenih balkona, ali na tomu balkonu nije bilo ugodno sjedati, jer bi to bilo izlaganje pogledima prolaznika. Ista stvar je bila i s prozorom jedne od spavaćih soba, čije persijane je trebalo držati stalno zatvorenima.

Promislio sam što mi je učiniti i odlučio taj izloženi dio zatvoriti i dodati ga stanu. Pri tomu sam se poslužio jedno zgodnom doskočicom - krenuo sam stan dogradjivati počevši od krova!

U stvari prvenstveno sam želio zaštititi se od pogleda i smeća s puta, a o mogućoj cjelokupnoj dogradnji nisam puno razmišljao. To je kasnije došlo kao samo po sebi pametno.

Kupio sam i dovezao željezne profile i uporabivši  znanje zavarivanja stečeno pravljenjem odrine, brzo sam  uz kuću napravio kosu konstrukciju. Posao je zahtievao puno rezanja željeza. Ručna pila za željezo se pokazala nedovoljnom, pa sam kupio malu električnu  brusilicu.

Na konstrukciju sam poslagao drvene letve, a zatim na njih postavio kupe, te dobio krov odnosno nadstrešnicu. Za postavljanje krova Milo mi je preporučio nekoga njegova majstora iz Cavtata. Taj mi  je čovjek napravio dosta štete, prije nego sam ga potjerao i nastavio sam. Pokazalo se kako bih izgubio trostruko manje vremena radeći sam od početka.

Nadstrešnica se pokazala dobrim rješenjem, ali nakon nekog vriemena sam ipak krenuo dalje i ispod nadstrešnice napravio zidove. Milo je tad bio bez posla pa sam mu platio neka mi pomogne u tomu, a  uz njega nekoliko dana sam platio  i zidara sada pokojnog  dobrog poznanika Nika Vuličevića, koji mi je pomogao u betoniranju poda.

Sve ostalo napravio sam podpuno sam. U dogradjenomu dielu postavio sam izolaciju od vlage liepeći uz pomoć plinske grijalice slojeve kurdela s paklinom, položio sam parkete na pod, a zidove i strop pokrio tako zvanim brodskim podom. Izmedju drva i kupa ugradio sam izolaciju. Postavio sam električnu instalaciju i obojio zidove i stropove, koji nisu bili pokriveni brodskim podom. Kupio sam i postavio vrata i prozore.

Uz to sam popločio taracu i izgradio zidiće  u vrtu i stube prema vratima na ogradi vrta.

Svim tim radovima predhodio je dugotrajni rad na razbijanju stiena, kako bi vrt dobio pogodan i pravilan oblik. To me je gotovo stajalo života, jer sam u jednom trenutku tešku polugu za vadjenje kamena neoprezno stavio iznad glave i povukao je prema dolje. Poluga mi je pala po glavi i teško me ozliedila. Ipak sam se tom prigodom sam odvezao u bolnicu gdje su mi zašili ranu.

Razbijanje  stiena stvorilo je ispred zapadnog balkona veliku hrpu odpadnoga kamenja. Smislio sam odnijeti taj material nizbrdo na dno ulice i iztresti ga u ponore preko puta, te na taj način pomoći u stvaranju parkirnih mjesta, što je bio dobitak za sve stanare moje i susjednih stanbenih zgrada.  Bilo je to lakše nego nositi material uzbrdo uza stube do puta iznad kuće i utovarivati material  u neki iznajmljeni  teretnjak.

Za obavljanje toga posla ponudila mi se skupina radnika, koja je radila u susjedstvu na nekomu drugomu poslu. Dogovorili smo cienu posla i oni su stignuli u subotnje jutro odraditi dogovoreno.

U jednom trenutku su se skupili i počeli nešto viećati, a zatim su se jednostavno udaljili! Sustigao sam ih i upitao što se dogodilo. Rekli su mi kako su ranije procienili posao puno lakšim i kraćim nego to procjenjuju sad i ne žele ga odraditi ni uz veću naknadu.

Nisam imao volje razpravljati, a pogotovo im ukazivati kako bi bilo pristojno, prije nego su otišli, izviestiti me o svojemu odustanku.

Prihvatio sam se posla sam puneći material u dvije kante. Marku i Antunu, koji su tada bili sasvim mala djeca, dao sam u ruke male plastične kantice, igračke, pa su i oni pomagali noseći svoje kantice niz stube. Na dnu stuba bih uzimao njihove kantice i izbacivao njihov sadržaj, kako oni ne bi prielazili preko ceste.

Obavio sam taj posao noseći material tog dana do dosta kasno uvečer i tako uštedio popriličan iznos novaca, koje bih inače bio dao radnicima, kojima se nije radilo.

Uza sve moje službene brojne tadašnje aktivnosti, na taj način sam proširio svoje znanje radeći kao električar, zidar, krovopokrivač, parketar, keramičar, i naravno kao majstor zavarivač. Svo to znanje došlo mi je jako dobro, kad sam dvadesetak godina kasnije  praktički svojim rukama izgradio kuću u Lozici, uštedjevši na taj način silno puno novaca, i naknadjujući nemogućnost zaposlenja, s čime me je počastila takozvana vlast u Hrvatskoj, za čiju sam se nezavisnost na različite načine borio cieli svoj život. O tomu se može više pročitati u knjigi Ciena nezavisnosti.

Uz moje stečeno zavarivačko znanje vezana je i jedna na odredjeni način šaljiva zgoda.

Prijatelj Pavuša Babarović, kao što to prijatelji običavaju, kad im nešto treba,  sjetio se mene i mojega uredjaja za zavarivanje kad je smislio početi prodavati led vlastnicima jahti u marini u Komolcu.

Upitao me je bi li mu posudio uredjaj, a kada sam mu odgovorio potvrdno zamolio me za posudbu brusilice za kidanje željeza. I to sam mu odobrio bez oklijevanja. Kad je vidio kako mu je dobro krenulo, zamolio me za pomoć u izgradnji kioska u koji bi on smjestio hladnjak za pravljenje leda.

Pristao sam i odvezao se jedno popodne u marinu. Tamo sam našao Babarovića s nekolicinom dugih željeznih profila koje je tamo bio dopremio. Ne samo što nisu bili izrezani na potrebite mjere, nego za kiosk nije bilo baš nikakovoga nacrta s bilo kakovim mjerama.

Čekao je mene kako bih mu ja sve smislio i zatim izgradio kiosk.

Uzeo sam olovku i komad papira i izpitujući ga što želi, nacrtao shemu kioska s naznačenim mjerama. Preko tako zamišljenog kioska bi se po vrhu i sa strana moglo raztegnuti platno za dobivanje hlada.

Zatim sam krenuo u fizički dio posla. Izkidao sam željezo na dielove, a zatim ih zavarivao. Uz uredjaj za zavarivanje donio sam bio sa sobom i metar za mjerenje, razulju, čekić za otucanje zavarenih mjesta i još dosta orudja. Pavuša bi mi ponešto pridržao ili dodao, kad bi se za to ukazala potrieba.

Kiosk je izniknuo vrlo brzo, za neke tri četiri ure mojega volonterskoga rada.

Kad sam bio pri završetku posla, prišao nam je jedan čovjek i upitao me bi li njemu došao zavariti nešto i koliko bi ga to koštalo. Ne sjećam se danas o čemu se radilo, ali u pamćenju mi je ostalo kako me oslovljavao s “majstore”. Iznenadio se kad sam mu rekao kako nisam majstor, nego samo pomažem prijatelju. Rekao mi je kako ga moje rieči ne mogu prevariti jer se evo uvjerio u moje znanje, kakvoću i brzinu rada i uztrajao na pozivu, dok nije shvatio kako mu je trud uzaludan, pa se tiho udaljio.

Čovjekov poziv sam prihvatio kao liepi kompliment, ali nije me u to doba zanimala prekvalifikacija  u majstorski poziv. Kao što mi za vrieme dok sam držao predavanja nije padalo na pamet prebaciti se medju profešure. Premda sam i na predavanja potrošio u životu dosta vriemena.