50

Elektrodalmacija me je u početku bila dopala kao zaduženoga IBM stručnjaka, a s vriemenom, dosta brzo, uz moj ne mali prinos stvorila se tamo klima povoljna za dobavu specijaliziranog i u Njemačkoj izkušanoga koncepta, kao podloge za razvoj potrebitog  informacijskog sustava.

Tako su prema svojemu ostvarbi krenule dvije za IBM povoljne poslovne mogućnosti, prodaja koncepta i projektanata, što za IBM nije bio neki osobit financijski izazov, ali implementacija sustava u splitskom ZERC-u je bez sumnje vodila ubuduće u prodaju Elektrodalmaciji posebnog računala, što je obećavalo ozbiljne novce.

Informatiku u Elektrodalmaciji je vodio Inženjer Ivica Jajac. I on i ciela njegova inženjerska škvadra izuzetno su držali do mene, mojega mišljenja i mojih rješenja. Prema meni su se odnosili krajnje prijateljski pa  mi je zbog toga ponekad bilo neugodno.

Izrada projekta prije samoga početka programiranja, bila je i intelektualno i vriemenski izuzetno zahtjevna.

U početku kao stručnjak koji bi to trebao voditi došao je u Split Zoran Cvijić iz beogradske IBM-ove poslovnice. Pokazalo se dosta brzo kako je Zoran izuzetno pametan i šarmantan, ali nije baš sklon ozbiljno se posvetiti poslu. 

Vozio se sa mnom nekoliko puta petkom, odnosno početkom tjednice iz Splita u Dubrovnik, točnije u dubrovačku marinu, gdje je imao vezanu dosta veliku jahtu jedrilicu.

Za vrieme tih naših vožnji prema Dubrovniku sa Zoranom sam razgovarao o temama koje su mi bile izuzetno zanimljive. U stvari pokrenuo ih je baš Zoran, opazivši po puno toga pa i po mojemu načinu izražavanja kako silno držim do Hrvatske, odnosno u meni prepoznavši Hrvata, kojemu je silno stalo do njegove domovine.

U njemu sam pak prepoznao Srbina, a ne Jugoslavena i to izuzetno kulturnog Srbina koji voli biti prijatelj s ljudima drugih nacionalnosti, a ne nametati im niti svoje srbstvo niti nekakovo jugoslavenstvo i zajedničtvo.

U stvari to sam samo slutio, kad smo se upoznali, a prepoznao do kraja kroz razgovor.

Ne bih imao ništa protiv kad bi se Hrvatska osamostalila.  Bitno mi je samo bez problema dolaziti u Hrvatsku. Ako budem morao pokazivati putovnicu, zašto ne, rekao mi je u jednom trenutku.

Bio sam silno iznenadjen s njegovim razmišljanjem, koje bi bilo kažnjivo kad bi se u to doba za njega saznalo. Bilo je to ipak početkom osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, kad nas je gotovo cielo desetljeće dielilo od nezavisnosti.

Cvijić mi je ostao u doista liepoj uspomeni. I u Elektrodalmaciji su ga prihvatili kao dragog čovjeka, ali im to nije bilo dovoljno u njihovoj želji za dobivanjem prikladnog informacijskog sustava.

IBM-u su postavili ultimatum. Oni će kupiti CIS i svu potrebitu opremu, ako dobiju mene kao voditelja projekta. Na taj neizravan način su eliminirali Cvijića. 

Ta njihova sklonost prema meni nije me baš oduševila. Kao osoba koja je zadužena za njihov računalni razvitak, ili točnije za stvaranje i njegovanje njihove ovisnosti o IBM-u i stvaranju i njegovanju njihovih potreba za IBM-ovom opremom i uslugama, trebao sam ih posjećivati s vremena na vrieme i sa svojom stručnošću privoditi kraju “establishing needs” razdoblje primjenjujući pravila naučena u IBM školovanju.

Bio sam u tome preuzpješan na svoju štetu, jer su u Elektrodalmaciji kao preduvjet daljnjega svojega trošenja novaca na  IBM-ove usluge i proizvode identificirali baš mene. To je za mene značilo nužnost ozbiljnoga dodatnog izbivanja iz svojega doma i povećanje broja dana udaljenosti od obitelji.

Nisam imao izbora, nego prihvatiti se i toga posla. Produljenje vremena odvojenosti od obitelji bio je doista snažan negativan činbenik, a svi ostali su bili pozitivni. Razvijati izazovan i zanimljiv projekt u izuzetno prijateljskomu okruženju bilo je privlačno.

Uz cielokupnu škvadru iz Elektrodalmacije dobio sam na razpolaganje i kolegu Dražena Adama iz splitske IBM-ove poslovnice, koji je vriedno i marljivo dalje razvijao zadatke koje sam mu postavljao.

Imao je jednu manu koju inače u svojemu poslu nisam opazio samo kod njega, nego kod dosta drugih osoba. Nije znao završiti posao. Vrlo dobro bi svaki segment doveo do blizu kraja, ali bi zatim zastao.

Shvativši to prihvatio sam njegov način rada i sam preuzimao i završavao segmente koje bi on razvijao. Nisam znao kako je u to doba Dražen bio na izlaznim vratima IBM-a. I sam je bio svjestan, kako se nije najbolje snašao. Kako je unatoč tomu stekao visoku reputaciju samim tim što je radio u IBM-u, našao je u Splitu dobar posao, ne sjećam se više u kojoj tvrdki, i otišao je. 

U početnom razdoblju razvoja projekta u Split je na tjedan dana bio stigao jedan moj kolega iz Njemačke, točnije iz tadašnjeg zapadno njemačkog glavnog grada Bonna.

Premda smo i u Splitu, a kasnije i u Njemačkoj proveli puno vremena u zajedničkom radu, a i u slobodnom vremenu, na žalost upao je u onu kategoriju osoba, kojima sam evo zaboravio ime.

Inače pokazao je  pamet, znanje i izkustvo.  U Elektrodalmaciji su ga prihvatili izvrstno. Poglavito su s oduševljenjem prihvatili njegov priedlog posjeta ljudi iz Elektrodalmacije Bad Godesbergu, gradiću u blizini Bonna, gdje je IBM-ov CIS već bio u završnom stupnju razvitka.

To se ostvarilo, a kao stručna pratnja i prevoditelj u Bad Godesbergu sam taj tjedan dana proveo i ja.

Kolega nam je pripremio prezentacije u svojemu uredu u Bonu, te posjet njemačkoj tvrtki koja se uz obsktbu električnom energijom, bavila i s obskrbom vodom i plinom, što je sigurno optimalno, jer se postiže ozbiljna racionalizacija osoblja.

Očitanje brojila za plin, vodu i struju bez problema obavi jedan čovjek u jednom posjetu domu potrošača, umjesto tri čovjeka u tri posjeta. Izdavanje zajedničkih mjesečnih računa za struju, vodu i plin, znatno smanjuje broj računa, troškove tiskanja i poštanske troškove.

Isto tako i broj ljudi koji odklanjaju kvarove na mreži i kod potrošača, može se bitno smanjiti. Skupine mogu biti složene od različitih profila majstora, ili pak isti majstori mogu znati obavljati nešto raznovrstnije poslove. Pri tomu uviek majstori uza se uobičajeno imaju nekvalificirane pomoćnike, kojima je svejedno što rade, jer sve i onako rade po naputcima majstora.

Kod nas je u to doba vladala drugačija logika. Tvrtke koje su se bavile obskrbom s vodom, bile su strogo odvojene od tvrtki koje su  se bavile distribucijom električne energije, a obskrbe plinom u primorju jednostavno nije ni bilo. Na žalost takova logika se zadržala do današnjih dana. Za vrieme svojega razdoblja u politici,  namjeravao sam na razini Hrvatske predložiti ovu ozbiljnu racionalizaciju i razbiti glupo mišljenje kako bavljenje s vodom i strujom ne ide zajedno, jer je to jedan  od onih istinitih prirodnih zakona, iz kojih neznalice izvlače krive zaključke i primjenjuju ih na krivom mjestu.

Petorici iz Elektrodalmacije, a i meni, tjedan proveden u Njemačkoj je bio izuzetno ugodan. Bad Godesberg na  obali Rheine je jako liepi gradić, pa nije čudno što je u njemu bila smješteno više veleposlanstava  nego u samome Bonnu.

Dobio sam taj put i uporabio sam prigodu upoznati taj izuzetno liepi dio Njemačke, uključujući i Köln i njegovu svjetski poznatu gotsku stolnicu.

Posao u Elektrodalmaciji sam obavio radeći izuzetno učinkovito. Slagao sam projektne zadatke, točnije rečeno crtao i slagao blok diagrame od sasvim obćenitih do onih koje se jednostavno moglo pretvarati u računalne programe, slagao sam i razradjivao  module koji su se mogli primjenjivati u puno programa.

IBM-ovo računalo u ZERC-u, uobičajeno je bilo prezauzeto tiekom dana, a ponekad i do kasno u noći, pa sam u dosta navrata u završnom stupnju projekta, kad se izpitivala izpravnost pojedinih nizova programa provodio u ZERC-u popolnoćne ure u družtvu programera iz Elektrodalmacije.  To nije bila moja ugovorna obveza, ali mi je bilo težko odbiti te ljude, koji su željeli o svom poslu čuti moj konačni sud, a vrlo često u stvari redovito bih pri tomu rješavao uočene pogrješke.

U to doba sam boravio u splitskom hotelu Park na Bačvicama. Tamo bi me čekala večera i kad bih zakasnio, a čekala bi me i uviek ista “moja” soba, u kojoj bih često ako bih se trebao vratiti sliedeći tjedan, ostavljao i dio svoje odjeće,  knjige, i sve stvari koje sam trebao u Splitu, a u Dubrovniku mi nisu bile potrebite.

Kad bismo trebali raditi noću, pošao bih nakon večere nešto ranije u postelju, a ljudi iz Elektrodalmacije bi me dolazili probuditi, kada bi uočili kako je računalo odterećeno. Odvezli bi me u ZERC, kako bih još imao vriemena razsaniti se tiekom vožnje, i vraćali u hotel obično u svitanje, pa bih odspavao još koju uru, a onda opet požurio na posao.

I za vrieme toga projekta u Elektrodalmaciji, za boravaka u Splitu obavljao sam još dosta drugih poslova po drugim tvrtkama. Gotovo sve su bile manje ili više vezane uz ZERC.

U samom ZERC-u i u izvan njega u informatici je radilo sve više i više ljudi. Stvarale su se nove aplikacije, pisali novi programi, računala su se obterečivala sve više, IBM-je imao sve više posla.

Upravitelj ZERC-a bio je moj vršnjak Boris Malada. Svoj položaj, uobičajeno poput svih drugih čelnih ljudi u svim porama države zaslužio je sa svojim članstvom u Partiji, ali mu je sigurno u karijeri pomognula i činjenica što je bio netjak Milke Planinc, koja je u to doba u cieloj Jugoslaviji bila napoznatija partijašica.

Na vlast u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj odnosno na  čelo „Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske“ došla je sa slomom Hrvatskoga proljeća odnosno smjenom Savke Dabčević Kučar,  pa je bila jedna od ključnih osoba koje su davale naloge za progon ili zatvaranje Proljećara.

Kad je postala predsjednica jugoslavenskog Saveznoga Izvršnog vijeća, iztaknula se i ostala u poviesti zabilježena kao ključna osoba koja je uvela nestašice ulja, kave, deterženata, benzina, vožnju par nepar i svakodnevne redukcije električne energije.

Maladina tetka je bila primjer partizanke u lošemu smislu te rieči.

Malada mi se pokazivao kao blag i nesiguran čovjek. Nismo se sreli puno puta, ali za naših susreta ponašao se prema meni kao prema poznaniku iz djetinjstva. Uzor mu je bio Ognjen Krstulović u Dubrovniku, pa nije čudno što je  i on težio integriranju svega što se u Splitu moglo podvesti pod pojam računalo.

Govorio je uviek s laganim osmiehom na licu, a njegove rieči su uviek zvučale konspirativno, premda od njega nikad nisam čuo baš ništa što bi barem sličilo na nešto posebno, neobično ili vriedno čuvanja kao tajne.

I on je kasnije nastavio istim putem kao i i Krstulović. Postao je tajnik komiteta u obćini Split, a onda je, točno prije nego su komunisti izgubili vlast u Hrvatskoj, bitno prestignuo Krstulovića postavši tajnik odnosno “sekretar” „Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske“.

Dobro je znao kako se Krstulović i ja dobro poznajemo, ali nisam imao dojam kako mu je bila poznata bit naših odnosa. Nisam se baš trudio to mu objašnjavati. Uostalom o tim temama nismo baš ni razgovarali. Izuzetno me je cijenio kao stručnjaka i nastojao od mene dobiti savjete, koje bi ih mogao uporabiti u radu ZERC-a.

Jedna od tvrdki koja je imala svoje IBM računalo, a nije bila vezana na ZERC, bila je tvornica plastičnih masa Jugovinil u Kaštel Sučurcu. Tamo sam odlazio instalirati jednu gotovu IBM-ovu aplikaciju. I tamo su me liepo dočekivali, počevši od upravitelja računskoga centra dalje. Na žalost cieli taj skup imena, s kojima sam suradjivao izbrisan mi je iz pamćenja. U pamćenje mi se pak u svezi s Jugovinilom urezao jedan dosta opasan doživljaj

Bilo je negdje blizu podne, kad se u računskom sriedištu u Jugovinilu, počeo osjećati miris amoniaka, koji je razvidno ulazio kroz prozore.

Zaposlenici su pozatvarali prozore, ali se težko podnošljivi smrad pojačavao. Brzoglasom je stigla informacija, kako je u tvornici koja se nalazila na nekoliko stotina metara udaljenosti od upravne zgrade u kojoj je bio smješten računski centar, pukla jedna ciev kojom je tekao amonijak za uporabu u procesu proizvodnje.

Kroz glavu mi je prošla misao o mogućemu gušenju. Nije mi se baš dalo na takav način i na tom dosta neuglednom mjestu završiti život. Rekao sam kako odlazim i ako je nekoga volja može slobodno doći sa mnom. Nisam čekao odgovor, nego sam iztrčao iz zgrade.

Samovoz mi je bio parkiran stotinjak metara dalje. U jednoj ruci noseći torbu za spise, a drugom pokrivajući nos i usta vestom koju sam imao kod sebe, pretrčao sam  put do samovoza. Posljednjih desetak metara prestao sam disati jer je smrad bio nepodnošljiv i uplašio sam se kako ću, udahnem li još jednom, pasti u nesviest.

Otvorio sam vrata samovoza i munjevito ih zatvorio računajući kako u vozilo još nije ušla tolika količina smrada, kolika je bila koncentrirana na otvorenom prostoru. Uključio sam motor i pojurio prema Splitu zadržavajući i dalje dah. Tek kad više nisam mogao dalje izdržati oprezno sam udahnuo. Smrad se osjećao ali više nije imao onaj intenzitet. Oprezno sam otvorio prozor i ustvrdio, kako je i vani smrad bitno oslabio.

Dovezavši se do ureda u Splitu, nazvao sam Jugovinil. Rekli su mi kako su njihovi radnici s plinskim maskama na licu uspjeli zaustaviti daljnje iztjecanje amonijaka, a kako su oni tamo u računskom centru gotovo bili umrli od smrada i nemogućnosti normalnog disanja. Rekli su mi kako su se, nakon što sam otišao, svi zajedno počeli kajati što nisu učinili isto što i ja. Osjećali su se užasno i očekivali su najgore, što se srećom ništa nije dogodilo.

O tomu su mi pričali sutradan kad sam ponovno bio došao u Jugovinil, predhodno se razpitavši je li sve u redu.