49

Baš Ivo Vilović me je potaknuo na pisanje magistarskog rada, ispričavši mi kako je na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu donesena odluka po kojoj  će svima onima koji duže vrieme imaju upisan postdiplomski studij, a nisu uspjeli magistrirati, biti uzkoro uskraćena ta mogućnost.

Ivo je uporabio svoju relativno lagodnu poziciju u Elektrojugu i upravo je bio magistrirao. Zahvalan sam mu zbog donošenja te informacije. Potaknuo me je na akciju. Bilo mi je doista blesavo odustati od magistriranja na zadnjem koraku. Tu svoju samodestruktivnost sam odgodio za kasnije kad sam samo trebao napisati doktorsku disertaciju i doktorirati, ali sam to propustio posvetivši se poslovima koje sam držao prioritetnima, prije svega braneći hrvatsku nezavisnost, hrvatski jezik i hrvatsku ideju kao takovu.

Kad mi je Ivo došao sa svojom informacijom, jednostavno sam na jednomu od terminala maloga računala u prizemlju Elektrojugove zgrade gdje mi je bio ured, u večernjim urama izvan radnoga vriemena praktički podpuno iz glave počeo pisati magistarski rad, prenoseći svoje nalaze dobivene u splitskoj Elektrodalmaciji pri vodjenju velikog projekta naslonjenog na IBM-ov “Customer Information System” ili kraće CIS,, koji je bio predvidjen prvenstveno za primjenu u “public utility” tvrtkama, dakle tamo gdje velikom broju potrošača prodavala električna energija, voda ili plin, i gdje je uz automatizaciju praćenja računa i uplata velika pozornost bila posvećena izdavanju i praćenju radnih naloga od primanja poziva u slučaju kvara na instalacijama ili brojilima, do odklanjanja kvara i slanja računa.

Rieč “customer” je u ovomu slučaju bila uporabljena u značenju potrošač. Izkustvo iz Elektrodalmacije sam tako uz izgradnju informatičkog sustava u Elektrojugu uporabio i za pisanje magistarskoga rada

U Elektrodalmaciji sam osnovnom IBM-ovom proizvodu, koji je u stvari bio samo koncept dodao cieli niz vlastitih promišljanja i rješenja, što je moj magistarski rad činilo iznimno izvornim.

Večeri, a čak i veliki dio noći sam jedno vrieme, onda kad nisam bio na putu, posvetio pisanju toga rada, pa sam doma dolazio duboko u noći. Jednom prigodom sam bio prisiljen dugo i uporno zvoniti i lupati na vrata, dok nisam uspio probuditi Marianu, koja je pogrješkom bila ostavila ključ u bravi s unutarnje strane vrata.

Tiskao sam tako napisani magistarski rad, odnosno ono što sam smatrao prikladnim po obsegu, razpitavši se predhodno  kod Iva Vilovića za standarde. Bilo je propisano koliki je minimalni, a koliki maksimalni broj stranica, i toga se trebalo pridržavati.

Poslao sam napisani rad u Zagreb mentoru koji mi je već dugo ranije bio odredjen, dr. Enveru Šehoviću. U popratnomu dopisu sam napisao kako držim ovo što mu šaljem, vriednim magistarskog rada i kako držim ovaj način odabiranja teme puno boljim i vriednijim od uobičajenog dogovaranja i traženja neke nategnute teme.

Šehović mi je pismom ubrzo odgovorio kako magistarski rad - trebam pretipkati rabeći mala i velika slova, i ljepše nacrtati popratne sheme i crteže, a nakon toga neka dodjem u Zagreb braniti rad! Izrazio je svoje sveukupno zadovoljstvo s kakvoćom i vriednošću mojega djela.

Jednu finu tajnicu u Elektrojugu zamolio sam za pretipkavanje teksta, a sam sam se potrudio precrtati sheme i crteže. Sve zajedno sam naime bio napravio na računalu. U to doba računalna grafika koja mi je stajala na raspolaganju su bile crtice i uzkličnici na tipkovnici, a pisač je mogao tiskati samo velika slova.

Silno mi je žao što sam tajnici zaboravio ime. Pokušao sam joj platiti za njezin trud, ali me je uvriedjeno odbila. Rekla mi je kako me drži svojim prijateljem, a prijatelji si jedan drugome ne naplaćuju usluge.

Poslao sam Šehoviću novu inačicu. Nazvao me nekoliko dana kasnije i rekao mi kako je sve podpuno dobro i kako samo trebam napraviti preslike i uvezati magistarski rad na standardni način. Zahvalio sam mu se i rekao kako često službeno dolazim u Zagreb, pa mi bilo zgodno i izplativo  kombinirati jedan takav put s obranom rada. Odgovorio mi je neka ga samo o svom dolazku u Zagreb izvjestim dva dana ranije, a on će onda sve organizirati.

Nisam imao nikakove sumnje kako ću rad obraniti s lakoćom.

Kad sam doputovavši u Zagreb zbog jednoga drugoga posla, došao na fakultet, našao sam se u malomu vriemenskomu tjesnacu zbog neočekivanoga razloga.  Došao sam na fakultet nešto prije dogovorenoga vriemena, tek onako radi pristojnosti. Na Zavodu za telekomunikacije gdje sam trebao braniti svoj rad zatekao sam kolegu Ignaca Lovreka, s kojim sam zajedno studirao, a koji je u medjuvremenu, ostavši na fakultetu,  doktorirao, a ne sjećam se je li tad već bio postao profešurom ili je bio samo predavač. Lovrek me je savjetovao, kako bi bilo liepo kad bih nakon obrane rada priredio za profešure mali domjenak, jer je takav običaj.

Ponudio se pripremiti prostor i dao mi je popis onoga što bih trebao kupiti.

Odtrčao sam u najbližu trgovinu i obavio kupovinu. Nakon što sam se vratio i sve što sam kupio dao kolegi, zakasnio sam pet minuta, na zakazani početak obrane rada.

Izpričao sam se i objasnio tročlanomu povjerenstvu razloge kašnjenja. Dočekali su me blagonakloni osmiehi i odgovor kako ih je Ignac o tomu već bio informirao.

Uz profešura Šehovića, tu je još bio doktor Zdravko Hebel, inače bivši poznati water polo vratar zagrebačke Mladosti, te profešur Mladen Tkalić.

Uvodno sam uz pomoć projektora i  prozirnih folija koje sam bio pripremio, održao prezentaciju. Izkustvo s prezentacijama u IBM-u i ovom prigodom se pokazalo koristnim.

Članovi povjerenstva su me iznenadili s dubinom s kojom su razvidno proučili moj rad. Pokazali su to sa svojim pitanjima, koja su bila sva dobro promišljena i na mjestu. Bili su razvidno jako zadovoljni s mojim odgovorima. Pohvalili su me na kraju i pružili mi ruke čestitajući mi na unapriedjenju u status magistra znanosti.

Zatim smo svi prešli u jednu omanju učionu gdje mi je prijatelj Ignac, uz pomoć jedne tajnice po stolu poredao hranu i piće.

Stiglo je još nekoliko profešura i doktora, medju kojima je bilo još mojih kolega i prijatelja koji su se nakon diplome pronašli posao  na fakultetu. Svi zajedno smo se zadržali dosta vriemena u ugodnomu razgovoru.

Doista to sam jednostavno morao onda učiniti. Pa u samo slušanje predavanja i polaganje izpita uložio sam daleko više vriemena nego u izradu i obranu magistarskog rada.

Sve izpite sam bio položio s odličnim uzpiehom.  Od izpita su mi se u pamćenje urezala dva. Jedan je bio “Statistika”, koju sam položio na zagrebačkom strojarskom fakultetu kod profešura Pavlića, nakon što sam se za izpit pripremao cielih šest mjeseci. Bilo je to još za vrieme dok sam radio u Minčeti.

Razlog tako duge pripreme nije bio samo u tomu što sam učio za vrieme tjednica i navečer, već još više iz razloga što mi se predmet izuzetno svidjeo i Pavlićevu podosta debelu tvrdo ukoričenu knjigu sam proučavao s velikim zanimanjem.

O brojitbi ranije nisam baš puno znao. Ni u Gimnaziji ni na fakultetu nije bilo toga predmeta. Izpit je trajao dosta dugo. Na kraju me je Pavlić izuzetno pohvalio upisavši mi peticu u index. Rekao mi je da bi već ranije bio to učinio, ali mu se razina mojega znanja toliko dopala i bila je za njega toliko neuobičajena, pa je izpit produžio kako bi uživao u svojemu dojmu.

I nakon položenog izpita ostali smo dosta dugo u razgovoru, što je opet meni bilo podpuno neobično. Iz svojih fakultetskih dana bio sam stvorio naviku kako je upis ocjene u index bio ujedno i kraj izpita.

Drugi slučaj bio je po malo bizaran. Profešur Slovenac Janez Dekleva, dolazio je u Zagreb držati predavanja, koje smo igrom slučaja jednom prigodom zajedno slušali Dalibor Šikić iz Šibenika i ja.

Profešur je tom prigodom spomenuo kako će za izpit tražiti izradu odredjenoga programa na računalu, što sam ja dobro razumio, jer sam se bavio računalima. To mi je bio posao, za razliku od Dalibora koji je bio zaposlen kao inženjer u šibenskom TLM-u i nije baš imao nikakovoga dodira s računalima.

Kad je shvatio kako sam ja u stanju riešiti zadatak koji nam je svima postavio profešur, Dalibor me  iz Šibenika često nazivao i razpitivao se jesam li to učinio.

Možda upravo baš zbog svojevrstnoga njegovog pritiska, riješio sam problem, napravivši program. Nisam bio podpuno siguran što Dalibor želi, ali sam to shvatio kad sam mu rekao kako službeno putujem u Zagreb, pa bih onda skočio do Ljubljane položiti izpit samo se moram dogovoriti s profešurom. Odmah mi je rekao kako će i on putovati sa mnom i ponudio se sam dogovoriti termin s profešurom, u skladu s mojim poslovnim obvezama i na taj način me odteretiti barem tog posla.

Bilo je to nekoliko mjeseci prije nego sam otišao u JNA.

Prepustio sam Daliboru dogovor, a on je to uspješno obavio točno onako kako je odgovaralo mojim poslovnim obvezama.

Našli smo se u Zagrebu i s vlakom smo se odvezli u Ljubljanu. Profešur nas je liepo primio, a zatim je zatražio rješenje zadatka. Pokazao sam mu snop bušenih kartica s izvornim programom, drugi snop s prevedenim programom na strojni jezik, tiskanu inačicu izvornog programa i dobivene rezultate, a zatim mu sve detaljno objasnio. Bio je silno zadovoljan i od nas zatražio indexe i upisao nam petice.

Dalibor za cielo vrieme nije izustio niti jednu rieč.

Vraćajući se prema Zagrebu smijali smo se njegovoj domišljatosti. Još za vrieme studija uočio sam njegovu iznimnu inteligenciju, ali ovaj put ju je doista bio posebice dokazao.

Premda imamo isto prezime, nismo u rodu. Možda u nekom sasvim daljnjem. Za vrieme naših študija upoznali smo se baš preko prezimena. Bio mi je ostao u sjećanju kao izuzetno duhovit čovjek, a svoju duhovitost je često, ponekad prečesto,  dokazivao na račun svog inače nerazdvojnoga prijatelja Iva Belamarića, kojega je Dalibor od milja nazivao Stevo. Belamarić je kasnije ostao u Zagrebu i postao upraviteljem TOZ-a, zagrebačke tvornice olovaka, pa su se tako njihovi životni putevi razdvojili.

Za vrieme mojih IBM-ovskih dana, posjetio bih Dalibora. I on se u medjuvremenu bio  okrenuo računalima. Vodio je  TLM-ov informatički odjel i naravno u svojemu sastavu je imao IBM-ovo računalo.

Za naših susreta nismo baš puno razgovarali o poslu nego uglavnom o uspomenama, o svojim obiteljima i obćim temama.. Za kontakte s TLM-om  odnosno s Daliborom bio je zadužen kolega Rato Gulin, a za mojim uslugama nije se u Daliborovu računalnom odjelu ukazala potrieba.

Dalibor je magistrirao prije mene i često me nazivao i poticao neka i ja to učinim. Iz njega je uviek izvirala zahvalnost zbog onoga na moj račun položenog izpita u Ljubljani. Naglašavao je kako taj izpit on nikada ne bi položio bez mene. Siguran sam kako to nije točno. On bi se bio snašao na neki drugi način.

U svakomu slučaju i ja sam kod pisanja magistarskoga rada pokazao odredjenu snalažljivost i samopouzdanje, jer je bilo podpuno neuobičajeno napisati rad svojevoljno odabravši temu i bez ikakovih konzultacija s bilo kim na fakultetu.  Posao koji sam obavio u Elektrodalmaciji bio je doista sjajna podloga za takovo moje ponašanje.