47

Bečki nastavak toga istoga ciklusa IBM-ovog školanja nije obilježilo nikakovo zajedničko slavlje, ali je bilo krajnje udobno i izuzetno učinkovito.

Održavao se u hotelu na bečkoj obodnici, okruženom zelenilom i vinogradima. Po mojemu sjećanju hotel se zvao Klima villen, ali ga pod tim imenom preko Medjumrežja nisam uspio pronaći.  Najvjerojatnije je i promienio naziv i dogradjen je, pa se sad zove Schlosspark Mauerbach, jer sam pod tim nazivom na zemljovidu pronašao hotel, čija je lokacija najbliža onoj koje se sjećam.

Spavao sam u golemoj sobi, koja je bila čak i veća od one za boravka s Marianom u Milanu.  Zajutrak, objed i večera su bili uključeni, pa od dnevnica nije trebalo baš ništa trošiti na hranu. Nije bilo mogućnosti ni za trošenje na druge stvari, jer je hotel bio podosta udaljen od  središta Beča. Do prve tramvajske postaje trebalo je dosta hodati, a zatim se prekrcati na bečki U-bahn.

Tu sam mogućnost rabio, ali su mi ipak glavno prievozno sredstvo bili Pero ili Nikša koji su me redovito dolazili odvesti u sriedište i vraćali su me natrag u hotel.

Prihodi od dnevnica, poglavito inozemnih, u to moje IBM-ovsko vrieme bili su više nego nezanemarivi. Na primjer taj put sam u kontinuitetu u Beču proveo pet tjedana, pa sam tako zaradio još dodatne četiri mjesečne plaće. Osim toga nije bilo potriebe, kao u slučaju plaće grozničavo tražiti način za pretvaranje u stranu valutu, jer su se dnevnice isplaćivale u stranoj valuti.

Osim ovoga pettjednoga boravka i prvog puta kad za boravka u Beču bio odsjeo u malenom hotelu u Tabor strasse, sve ostale pute sam odsjedao u bečkom Hiltonu, što mi je bilo u cjelini najpovoljnije, jer je hotel bio udoban, nalazio se uz čuveni bečki Gradski perivoj ili Stadtpark, pa se nije čula prometna buka, a moglo se za pet minuta hodom stići u  gradsko središte.

Odabir hotela na obodnici taj put je imao veliko opravdanje. Mir i tišina i udaljenost od gradske vreve ili gradskih izazova omogućili su koncentrirano cjelodnevno študiranje. Nas študenata je bilo samo osam, a imali smo isto toliko nastavnika. Uz skupne “sessione”  dosta vriemena se provodilo u razgovorima izmedju nastavnika i študenata pojedinačno.

I tih pet tjedana, kao i u onih pet tjedana u Turskoj, študiranje nije imalo neke sveze s računalima.  Osnovna, u stvari jedina tema su bile tehnike komuniciranja medju ljudima, poglavito medju poslovnim ljudima, a najviše se vriemena i pozornosti posvetilo načinima na koje IBM-ovac treba razgovarati i komunicirati s IBM-ovim postojećim i mogućim budućim “m”. 

Kao i rieč “session” i rieč “customer” mi je evo i danas težko prevesti na hrvatski.  Rieči sjednica ili sastanak  za prvu i rieči kupac ili poslovni partner za drugu  nekako mi se čine neodgovarajućima u podpunosti.  Takovih rieči je u mojemu IBM-ovom životu bilo još dosta. Kad se radilo o čisto stručnom nazivlju vezanom za računala, to je bilo lakše prihvatljivo i shvatljivo, od slučajeva kad se radilo o obćenitim životnim izrazima.

Goleme  dugogodišnje životne razlike  izmedju totalitarnog komunizma i liberalnog kapitalizma  snažno su utjecale i na shvaćanje odredjenih pojmova. posebice je težko čisto pojmovno prievoditi izraze i rieči vezane uz gospodarstvo i poslovne odnose.

Tih pet tjedana u Beču je sigurno bilo i liepo i ugodno. Na primjer hotel je imao krasan unutarnji bazen i jacuzzi. Život je bio krajnje udoban, a študiranje izuzetno zanimljivo i koristno. Ipak bio je to moj najdulji boravak daleko od obitelji i jedva sam čekao doći doma.

Kolega Ljubo Kosanović iz Zagreba se bio dovezao sa svojim samovozom, pa mi je ponudio vožnju do Zagreba u petak popodne umjesto čekanja na subotnji zrakoplov iz Beča za Zagreb. I onako sam zatim trebao presjedati na zrakoplov za Dubrovnik.

Gotovo dvadeset četiri ure raniji dolazak doma mi se činio sjajnim pa sam sa zahvalnošću prihvatio Ljubov priedlog i u jednoj poslovnici u Beču prebacio rezervaciju zrakoplova iz Zagreba za Dubrovnik, za dan ranije.

Pokajao sam se, premda sam postupio po najnormalnijim logičnim načelima.

Ljubov ljubimac na četiri kotača, se doista doimao ljubimcem. Radilo se o” Stojadinu”, odnosno  Zastavi 101, proizvedenoj u tvornici Crvena zastava u Kragujevcu u Srbiji, na osnovi Fiata 128.

Ljubo je s ljubavlju na svom samovozu promienio obične gume sa športskim širokim i umjesto originalnog upravljača ugradio športski upravljač manjeg promjera.

Prije nego je krenuo, na ruke je navukao športske tanke kožne rukavice, s otvorenim dielovima na strani šake suprotnoj od dlana. Očekivao sam jurnjavu prema Zagrebu i stizanje u Zagreb urama prije polietanja mojega zrakoplova prema Dubrovniku.

Na žalost moja očekivanja su pala u vodu. Ljubo je prvo dugo lutao dok je našao izlaz na autocestu. Zatim je nastavio voziti nevjerojatno sporo. Na moj upit odgovorio je kako mora voziti sporo zbog širokih guma, koje bi se inače oštetile udarajući u blatobrane.

Kotači sa širokim gumama se uobičajeno ugradjuju, kako bi se osigurala brža vožnja, a on je zbog njih morao voziti bitno sporije!

Tužno i nervozno sam gledao kako nas prestižu teretnjaci i autobusi, a vrijeme je nemilosrdno protjecalo.

Kad smo se dogovarali o mojemu prievozu prema Zagrebu, rekao sam kako mi je sasvim dovoljno ako me doveze do autobusne postaje na Zrinjevcu. Sad me je sam odlučio odvezti ravno u zračnu luku. Bilo je uzalud. Kad smo stignuli moj zrakoplov je upravo bio poletio.

Prenoćio sam u Zagrebu i stigao u Dubrovnik sutradan, u isto vrieme, u kojem bi stigao u slučaju provodjenja još jednog dana u Beču, umjesto što sam se izložio bezkrajno dosadnoj, sporoj gotovo cjelodnevnoj vožnji “športskim Stojadinom”.

Ali takav je život. Ovaj put sam svoje izkustvo, suprotno od onog slučaja sa Slovencem i dolarima -   platio sam.

Tih sveukupno deset tjedana koje sam u glavnoj svjetskoj računalnoj tvrdki proveo študirajući ljudsko ponašanje i medjuljudske odnose, gotovo bez spominjanja računala nije bio jedini takav slučaj. Dogodilo se to i kod študiranja Planiranja poslovnih sustava, odnosno BSP-a što je kratica za originalni engleski naziv “Business System Planning”.

Veliko je umieće pronaći načine i metode, koje se jednako dobro mogu primieniti na puno inače izuzetno različitih mjesta. Te stvari sam naučio za vrieme onih neračunalnih mjeseci provedenih u Istanbulu i Beču, a takov je i BSP, koji sam pak prodavao i primjenjivao kod domaćih “customera”, točnije u Splitskom brodogradilištu, Luki Ploče i Dubrovačkoj banki.

Radi se o svojevrstnoj psihoanalizi kojoj se podvrgavaju ne ljudi kao pojedinci, nego ciele tvrdke, a što se to odmah može vidjeti iz naziva tvrtki u kojima sam metodu primjenjivao. Metoda nije ovisna o vrsti tvrdke u kojoj se BSP primjenjuje. Brodogradilište, luka i banka, doista na prvi pogled imaju malo toga zajedničkoga.

Samu primjenu metode u kojom se pronalaze uska grla, suvišni odjeli i radnje i slične stvari zbog kojih tvrtke posluju neracionalno, kao moderatori i poznavatelji metode, vode obvezno ljudi izvan tvrtke u kojoj se metoda provodi, kako bi se izbjegnula subjektivnost, a veliki dio posla obavljaju zaposlenici tvrtke, u pravilu upravitelji različitih odjela.

U  IBM su u toj metodi bili pronašli zlatnu koku. Tvrtke koje prihvate provodjenje metode, koje traje nekoliko tjedana, plaćaju IBM-ove stručnjake moderatore, što je za IBM ipak sporedan cilj. Glavni cilj je omogućiti provodjenje racionalizacije poslovanja u tvrtki, što se pak onako uz put refleksno vezuje uz jačanje povjerenja u IBM i njegove stručnjake, koji u sliedećemu stupnju  puno lakše nude na tomu mjestu IBM-ovu opremu. Prava win-win situacija. U tvrdki se otkriju i oslobode neracionalnosti, a IBM  nakon toga zaradi na najmu ili prodaji svoje opreme i prodaji dodatnih usluga svojih stručnjaka, kako bi na kraju tvrdka uz pomoć  IBM-ove opreme i stručnjaka dodatno racionalizirala i unapriedila svoje poslovanje!

Vodjenje primjene BSP-a u tako različitim poslovnim sustavima omogućilo mi je inače riedko komu dostupnu mogućnost shvaćanja njihova načina rada, i razumievanja koliko neke stvari na prvi pogled različite, mogu u stvarnosti biti jako slične.

Kad sam se kasnije, za vrieme propadanja Jugoslavije i stvaranja Hrvatske bio prisiljen uključiti u politiku, cielo vrieme sam želio BSP ili neku drugu sličnu metodu primieniti na državnu upravu, ili barem na neke dielove državne ili lokalne uprave, ali te moje namjere i razmišljanja ostali su na žalost samo velika utopija.

S protiekom vriemena entropija u sustavima državne uprave raste čak eksponencijalno, a u vrhovima vlasti nema čak ni truna spoznaje kako se iz začarane spirale povećanja neracionalnoga rada, ponašanja i odlučivanja može izvući uz primjenu relativno jednostavnih provjerenih metoda, koje se pak trebaju primjenjivati opetovano, jer vrieme uviek vuče prema povećavanju entropije i uviek će vući u tomu smjeru.

Ali barem neka se metoda primieni jedan put!

O čemu god razmišljao što god opisivao uviek se vračam prema svojoj osnovnoj ljubavi, Hrvatskoj i hrvatskom narodu, kojemu bih evo i ovako star i na krajnjim marginama, želio darovati nešto od svojega izkustva.

Ipak vratit ću se, kad sam već počeo,  svojim plodnim danima rada u IBM-u.