46

S Milom stric Fedor nije imao takovih problema, kao što uostalom nisu imali ni drugi ljudi. Milo je izrastao u bitno drugčijega čovjeka od mene, puno spremnijeg na kompromise. Jedina konstanta u našim odnosima,  bila je  u njegovu nastojanju udaljivanja od mene.

Dok sam ja uviek težio našemu zajedničtvu, on je tražio načine za svoj vlastiti put bez moje nazočnosti u svojoj blizini. Osim kad bih mu nešto zatrebalo. Kao kod pomaganja pri studiranju i  pronalazka posla za njega ili njegovu Maju i u sličnim krupnijim slučajevima, poput nalaženja broda za navegavanje.

Dok je navegavao na stranomu brodu i skupljao dolare, ja sam se trudio naći zemljište na kojemu bismo zajednički izgradili kuće. Našao sam jednom prigodom jedno takovo zemljište u Lapadu dvjestotinjak metara istočno od pošte i isto toliko sjeverno od nogometnog  igrališta.

Kako bi moj priedlog dobio na težini zemljište sam pokazao i majci i ocu. Unapried sam sumnjao u Milovo prihvaćanje, ali sam se nadao kako će mu bar njihovo mišljenje nešto značiti.  I tata, a posebice mama bili su oduševljeni s pozicijom, na kojoj se mogla krasno izgraditi dvojna kuća, odnosno dvije kuće sa zajedničkim zidom izmedju njih.

Kad se vratio s mora Milo nije želio zemljište niti pogledati i nije se osvrtao na moje primjedbe kako će i njemu i djeci život biti puno lakši u Lapadu,  nego u Cavtatu gdje  je krenuo graditi kuću na mjestu koje je na odredjeni način Majin otac Miše držao svojim, premda to nije tako bilo zavedeno u gruntovnici. Osim toga tu nije bilo moguće dobiti ni gradjevnu dopustnicu, ali u to doba to se nije držalo osobito bitnim.

Premda razočaran, pomagao sam Milu u prienosu materiala s cavtatske rive i sudjelovao u salievanju betonskih ploča.
Na nesreću ta kuća je Mila kasnije gotovo stajala života, jer su ga jugoslavenski zlotvori, prigodom njihova napada na dubrovačko područje u Cavtatu zarobili i odveli u zloglasni logor Morinje.

Kasnije sam mu pomogao u legalizaciji kuće, pa ju je prodao i doselio se u Dubrovnik, jer mu je život u Cavtatu, onako kako sam predvidjao, za obitelj bio puno nepovoljniji nego u Dubrovniku.

Do danas se pitam što je bio uzrok te razvidne nevoljkosti moga jedinog brata za biti u mojoj blizini. Sigurno i ja u tomu snosim neku krivnju koje nisam svjestan. Isto tako sam siguran kako se nije nikad radilo o nestašici naše medjusobne bratske ljubavi.

Svojevrstnu najavu jugoslavenskih nestašica osnovnih potrebština doživio sam u Istanbulu godinu dana prije Titove smrti. S iznenadjenjem sam ustvrdio kako tamo ljudi nemaju kave, jer je to bio dio štednje koju je nametnula država, kako bi smanjila vanjski dug.

O tomu sam saznao u razgovoru s turskim kolegama zaposlenim u IBM-u, kad sam ih pitao zašto se u kavanama pije samo čaj. Objasnili su mi takodjer kako oni vole i kavu, ali bi ih nestašica indijskog čaja puno jače pogodila, jer je čaj u Turskoj daleko popularniji od kave. Uvjerio sam se u to vidjevši kako se čaj u malim čašicama poslužuje baš svugdje. Uobičajeno su ga konobari nosili na mjedenim okruglim pladnjevima na čijoj se sredini prema gore uzdizao dugi uski mjedeni držač s malim obručom na kraju, kroz koji bi konobar provlačio prst. Na pladnju su jedna do druge bile poredane staklene čašice tri četvrtine izpunjene s jakim čajem. Količina čaja u čašici je bila odprilike jednaka čak i manja od količine “turske kave” koja se kod nas pije iz šalica.

Mala količina čaja  mi je u početku bila čudna, jer sam doma bio naviknuo piti čaj iz pune velike šalice. Probavši turski čaj shvatio sam. Bio je silno jak i grk, pa se mogao piti samo u sasvim malim gutljajima. Nije bilo ni malo čudno što su se uz njega servirale kockice sladora, koje su se u usta stavljale nakon što bi se umočile u čaj.

Turci su rieč čaj izgovarali isto kao i mi i pisali su ga sa “çay”, što je dokazivalo kako je čaj medju Turcima dominirao i za vrieme turskih osvajanja Istočne Europe, gdje su domaćim ljudima nametnuli svoju rieč za svoje omiljeno piće.

Premda se u InterContinentalu mogla naručiti kava, IBM-ovi voditelji tečaja su se nastojali prilagoditi turskim običajima i situaciji, pa su i nama konobari  stalno na uobičajenim mjedenim pladnjevima  donosili čaj u čašicama. Tako sam na odredjeni način bio prisiljen probati ga, a nakon nekog vriemena sam se na njega i naviknuo.

Kako sam u kratkomu vremenu u Istanbul putovao dva puta, drugi put sam kolegama koje sam tamo upoznao na dar odnio vrećice s kavom, što je kod njih izazvalo veliku radost i zahvalnost.

Ni na kraj pameti mi tada nije bilo kako će se slična, u stvari puno gora situacija dogoditi i u Jugoslaviji samo godinu dana kasnije. Jer u Turskoj nije bilo niti nestašice goriva, niti redukcija električne energije. Radilo se jednostavno o nepovoljnoj vanjskotrgovinskoj bilanci, što se  nastojalo ublažiti i sa smanjivanjem uvoza kave.

Jugoslavija je tada pošla turskim putem, kad nije bila u stanju vraćati svoje inozemne dugove, a i Turska je gotovo u isto vrieme pošla jugoslavenskim putem, jer je tamo, malo nakon tih mojih posjeta Istanbulu,  vlast preuzela vojska odnosno turski generali koji su opravdanje za državni udar našli, kao i dva puta ranije, u obrani izvornih načela njihov “oca domovine” Kemala Ataturka.

U Jugoslaviji je puno gori vojni udar trajao od 1945. kad je na vlast došao Tito, koji je sebe proglasio maršalom, vrhovnim vojnim zapovjednikom i doživotnim predsjednikom.

Tadanji vojni državni udar u Turskoj trajao je tri godine, a zatim je vojska vratila vlast civilima, što je bilo neusporedivo bolje u uzporedbi s Jugoslavijom gdje je vojna Titova diktatura trajala 45 godina, odnosno bila se produžila i deset godina nakon što je diktator umro.

IBM u to doba nije baš imao sreće s organizacijom školskih ciklusa za to područje svieta.  Školovanje je bilo premješteno u Istanbul iz Tehrana, u kojem je  za područje srednjega i blizkoga istoka i istočne Europe, bio smješten jedan od IBM-ovih školskih sjedišta.

Dolazak Khomeinija na vlast odtjerao je Amerikance iz  Irana, pa je tako IBM bio prisiljen pronaći drugu lokaciju. Našao ju je u Istanbulu i privremeno iznajmio prostor u tamošnjemu hotelu InterContinental, gdje smo se smještali i mi, koji smo dolazili na školanje iz blizko istočnih država i istočne Europe i naši nastavnici Englezi.

Nakon vojnoga udara nastavak školanja je prebačen u Beč, što mi je bilo prihvatljivije. Beč je bio bliže, izbjegnuo sam duge lietove u Istanbul preko Züricha, a osim toga u Beču nije bilo nikakovih nestašica i nisu se mogle povlačiti nikakove usporedbe s Jugoslavijom.

Beč je jednostavno bio sjajni zapad. U Beču je uostalom bilo jedno od europskih glavnih sjedišta IBM-a.

Jugoslavija je bila jedina komunistička zemlja u kojoj je djelovao  IBM preko ljubljanskoga Intertradea.  Tako zvanom obveznom oourizacijom tvrdki predstavničtvo IBM-a je dobilo svoj oourski predznak, pa se zvalo Intertrade - OOUR IBM.

Ni jedna druga tadašnja komunistička zemlja, poput Bugarske, Rumunjske, Albanije, Magyarske, Čehoslovačke, nije imala kontakta s IBM-om, pa se tako istočna Europa u IBM-ovom svietu svela na Grčku, Tursku i Jugoslaviju.

Jugoslavenske tvrtke su pak pri kupovini ili još češće najmu IBM-ovih proizvoda, podpisivale tako zvani “end user certificate” u kojemu bi se obvezale ne izvoziti ni IBM-ova očvrsja, ni naputbine, ni znanje u zemlje tadanjega istočnoga bloka odnosno u Sovjetski Savez i njegove satelite.

Premda je nastavak moga IBM-ovoga osnovnoga školanja u Beču bio ugodniji od onoga u Turskoj, tih sveukupno pet tjedana u Istanbulu bili su ipak jako liepi, i imao sam prigodu upoznati jedan drugi sviet.

U slobodno vrieme poglavito tiekom tjednice razgledao sam  Istanbul, pa sam izmedju ostalog stignuo ući i u čuvenu Hagia Sophiu, nekdanju kršćansku ortodoksnu, a kratko vrieme i katoličku stolnicu, koju su Turci nakon preuzimanja tadanjega Konstatinopolia pretvorili u islamski hram, a za vrieme Atatürka je pretvorili u muzej.

Prehrana u Istanbulu mi je bila odredjeni problem. U to doba na žalost nisam volio miris ovčetine pa ni janjetine, a taj vonj je bio dominantan na svakomu mjestu. Kuhari u restaurantima u InterContinentalu nisu bili na nekoj visini, pa sam prva dva dana  najradije jeo izvrstni toast sa sirom, koji sam odkrio u jednomu malomu, ali vrlo popularnomu restaurantu u blizini. Zalievao sam male sendviče s izuzetno ukusnim jogurtom.

Zatim me je netko uputio u jedan obližnji  švicarski restaurant i tu sam se uglavnom hranio do kraja boravka u Istanbulu. Hrana u tomu udobnomu, liepo uredjenomu restaurantu bila je izvrstna, a serviralo se i vino i pristojno pivo, što u turskim restaurantima nije bilo moguće naručiti.

Istanbul je bio bučan živ velegrad. Samovozi su stalno trubili i svaki za sebe je u prometu nastojao izboriti što je moguće bolju poziciju. Bio je to moj prvi susret s tim čudnim, ali dosta učinkovitim istočnjačkim prometnim pravilima. Tada nisam imao potriebe ni vriemena sam se upuštati u tu vrstu vožnje nego bih se prepustio taxistima.

Alkoholna pića mogla su se naručiti samo u hotelima poput InterContinentala, ili u restaurantima poput tog švicarskoga. Bilo je još restauranata koji su ponosno u svojim nazivima isticali pridjeve “francuski”, “talianski, “španjolski”, i u njima se, kao i u švicarskomu,  točilo vino i pivo i žestoka alkoholna pića. Ako sam se o tomu informirao, onda sam zaboravio, je li to bilo nepisano pravilo ili je pak imalo veze s nekom zakonskom odredbom.

U turske kavane nisam odlazio, jer mi je bilo odbojno što tamo sjede uglavnom samo muškarci, koji su svi bavili izgaranjem duhana, bilo preko cigareta ili nargila koje su se mogle vidjeti na stolovima baš posvuda.

Žene kojih je inače po ulicama bilo puno, premda u postotku ne toliko koliko u kršćanskim zemljama, na glavama uglavnom nisu  imale rubce.

U InterContinentalu se jedne subote održavalo finalno natjecanje za Miss Turske, a tiekom cieloga predhodnoga tjedna su se održavale probe, pa je bilo zgodno tu i tamo baciti pogled na prekrasne liepo odjevene cure, koje su se vrzmale uokolo, a i pogledati ih kako izgledaju u oskudnim bikinijima,  za vrieme  proba na pozornici dvorane, čija su široka vrata bila širom otvorena i gosti hotela su tu prigodu očekivano s radošću prihvatili.

InterContinental je bio svjevrstno sriedište istanbulskoga života na visokoj nogi, što je sa sobom nosilo standarde po mjeri kršćanskoga zapada, a ne muslimanskoga iztoka.

To natjecanje cura je bila samo jedna od sličnih manifestacija uživanja bogatijih Turaka u životu na zapadnjački način.

U sjećanju mi je ostalo nedjeljno gledanje utakmice s tarace na vrhu hotela, gdje se bilo skupilo dosta Turaka koji su pijući pivo iz ptičje perspektive promatrali utakmicu, koja se održavala nedaleko od hotela.

Nisam taj dogodjaj zapamtio po tomu što su Turci pili pivo, nego jer sam sa strepnjom gledao kako dosta njih s čašama u rukama sjedi na nevelikom rubnom zidu tarace, pijući pivo, navijajući i opušteno razgovarajući uz sam rub ponora visokog dvadeset pet katova. Nisam puno izdržao nego sam otišao i ostavio Turke uživati u visini. Utakmica me osim toga nije zanimala, pa čak se nisam niti razpitao tko to igra.

Jednom prigodom organizirano smo svi sudionici tečaja brodom prešli na azijsku stranu Istanbula, gdje nas je u posjet svojemu domu pozvala jedna Turkica iz turskoga IBM-a.

Stan u koji nas je pozvala bio je izuzetno uredan i liepo uredjen, ali nedovoljno velik za sve nas koji smo došli, pa smo se brzo vratili prema brodu. Tada sam shvatio  kako je azijski dio Istanbula u stvari mjesto za stanovanje, a sve glavne gradske aktivnosti su se odvijale u dielu na europskoj strani.

Oproštajna večera bila je priredjena na obali Bospora u restaurantu sa staklenim zidom, kroz koji se liepo vidio golemi most koji povezuje Europu i Aziju, a preko kojega smo se na drugu stranu i natrag prevezli sa svojim autobusom, prije početka večere, kako bismo uživali u spektakularnom pogledu i osjećaju.  Na taj način smo još jedan put bili prešli u Aziju.

Večera je bila sjajna, a voditelji Englezi su se posebice bili opustili pretjeravši u alkoholu. Pjevalo se i nazdravljalo, a pjesma je nastavljena i tiekom povratka s autobusom u InterContinental.

Kao jednu posebnu epizodu iz Istanbula zapamtio sam dogodjaj kad je plavokosi Slovenac, kojemu sam na žalost zaboravio ime, pokušao nabaviti turske lire po povoljnijem tečaju. Slovenac je, kao i svi mi koji smo živjeli u Jugoslaviji, imao izkustvo s mijenjanjem deviza. Ovaj put je saznao kako ima prigodu zaraditi čak petnaest posto, ako dolare proda na crno. Rekao mi je to i predložio mi neka u “posao” udjemo zajedno. Odbio sam ne želeći se u stranoj državi izlagati nikakovim rizicima. Zamolio me neka iz prikrajka samo promatram što će se dogoditi, jer se i on malo bojao kako bi možda nešto moglo krenuti naopako. Nerado sam ga poslušao, ali mu nisam mogao odbiti zamolbu.

U perivoju iza InterContinentala sjeo sam na jednu klupu i promatrao Slovenca, kako dvadesetak metara dalje, meni preko puta sjedi s dva Turčina. Nisam baš promatrao pozorno, kako Turci ne bi što posumnjali, a i nije me sve to baš puno zanimalo. Bio sam tu jedino iz razloga što me to Slovenac izričito zamolio.

U jednom trenutku Turci su se udaljili, a Slovenac je ostao sam sjedati na klupi. Čekao sam nestrpljivo kad će se sve to završiti. Nije mi se baš sjedalo u praznom perivoju iza hotela.

U jednom trenutku Slovenac je skočio na noge i potrčao u smjeru u kojemu su se Turci bili predhodno udaljili. Zamaknuo je za drveće, ali je ubrzo dotrčao natrag i uputio se prema meni.

Nestali su, vikao je razvidno šokiran. Upitao sam ga zašto je uzrujan. Pokrali su me, odgovorio mi je.

Zatim mi je objasnio što se dogodilo.

Turci su ga upitali koliko dolara želi promieniti, a on je odgovorio.  Ne sjećam se o kojoj se sumi radilo.  Svi smo sa sobom u Tursku nosili dolare za platiti hotelski smještaj na kraju, a troškove bismo zatim po povratku pravdali s hotelskim računom koji je bio u lirama i uz to je bila naznačena protuvriednost u dolarima. Na nama je bilo hoćemo li platiti s lirama ili s dolarima. Tečaj je bio službeni, pa bi netko tko bi dolare pretvorio u lire po petnaestak posto boljem tečaju, mogao liepo zaraditi. Smještaj u InterContinentalu je bio skup, pa se za tri tjedna trebalo platiti dosta novaca.

Turci su od Slovenca zatražili neka im pokaže novac, a on je dolare izvadio iz žepa. Na to je jedan od Turaka, na trenutak uzeo dolare iz njegovih ruku i stao ih brojiti, a nakon što je završio, vratio ih je Slovencu u ruke i rekao kako iz sigurnosnih razloga nije donio lire sa sobom, pa ih on i njegov kolega idu donieti,  a on neka ih samo kratko pričeka.

Kad mu je nakon nekog vriemena postalo sumnjivo što se ne vraćaju, izvadio je dolare iz žepa i ustvrdio da su ga olakšali za više od pola. Spretni prevarant je, dok je brojio novac, za sebe uzeo veliki dio, a Slovenac nije mogao doći k sebi ne samo iz razloga što je pokraden nego čak i više jer nije opazio kako je u ruke natrag dobio manje od pola novčanica.

Slovenac nije mogao učiniti baš ništa. Prijaviti slučaj redarstvu, značilo je kako se kao stranac  upustio u ilegalnu zamjenu novaca, što bi ga moglo stajati još puno više. Morao se pomiriti s gubitkom novca. Ne sjećam se za koliko su ga Turci olakšali, ali svakako se radilo o sumi većoj od tisuću dolara.

Bilo je to za vrieme našega prvoga trotjednoga boravka u Istanbulu. Ni tada, a ni za vrieme druga dva tjedna ni Slovencu, ni bilo komu iz naše skupine, jer priča se proširila, nije palo na pamet baviti se promjenom dolara na crnomu tržištu.

Možda je na taj način baš turska vlast sprječavala sivu trgovinu devizama. Možda se radilo o prerušenim redarstvenicima, ili pak o švercerima u policijskoj službi? Slovenac se u svakom slučaju vrlo brzo pomirio sa svojim gubitkom, čak se smijao govoreći kako se svako izkustvo plaća. Mi ostali bili smo sretni što za naše izkustvo koje smo takodjer stekli - nismo platili ništa.