43

Za tih naših zajedničkih poslovnih dana u Dubrovniku, Vlado Akerman  bi urama sjedao, pušio i uz pomoć jednoga mladjega kolege iz Splita, moje zadatke pretvarao u računalni kod.  Volio je to raditi. Bio je rodjen za rad na računalu, ali isto tako bio je izuzetno duhovit i simpatičan. Za tih boravaka u Dubrovniku, pozivao bih ga doma na večeru i zajedno s Marianom uživao u njegovim duhovitostima.

U duljoj priči s tim izuzetno pametnim čovjekom prvi put sam imao prigodu uživati kad smo zajedno iz Splita s mojim samovozom putovali obaviti jedan posao u brodogradilište Uljanik u Puli. S tog putovanja mi se u sjećanje urezala zgoda s dobrim prometnim redarstvenicima.

Na jednom izuzetno dobro osvietljenom  razkrižju  blizu Crikvenice, ostavio sam uključena duga svietla, pa me zbog toga prekršaja, na izlazu iz razkrižja zaustavio prometni  redarstvenik. Objasnio mi je zbog čega me zaustavio, a ja sam se pristojno pokušao izvući naglašavajući kako svojim postupkom nisam ugrozio baš nitkoga i rekavši mu kako se vozimo iz Splita, a trebamo se dovezti te večeri do Pule, gdje nas čeka veliki posao.

Moje objašnjenje, a vjerojatno još više moj način, redarstveniku se svidjeo i pustio me je bez kazne.

Kad smo nakon dva dana opet prolazili tim područjem prestignuo sam na jednom mjestu jedan samovoz, i pri tome prekoračio dopuštenu brzinu.

Zaustavio me zatim isti redarstvenik, koji me bio zaustavio zbog dugog svietla. Prepoznali smo se i opet mi je dopustio objasniti moj postupak. Rekao sam mu kako sam na početku pretjecanja vozio dopuštenom brzinom, ali za vrieme pretjecanja treba voziti maksimalno brzo, jer se na taj način najmanje ugrožava promet. Nakon pretjecanja sam samo dignuo nogu s papučice akceleratora, jer je doista nelogično kočiti u takovim slučajevima.

Poslušao me i ponovno pustio uz napomenu kako moram paziti jer netko drugi na njegovom mjestu ne bi pokazao takovo razumievanje. Zahvalio sam mu se i žao mi je što ga nisam upitao za ime. Vjerojatno bih to ime zapamtio do danas.

U Pulu sam dolazio nekoliko puta po dan dva, a jedan put sam tamo boravio cieli tjedan, sudjelujući s jednim svojim predavanjem na seminaru o uporabi računala u turizmu. Nisam samo držao predavanje, nego sam odigrao i ulogu prevoditelja  na predavanju jednog kolege iz Beča.  Obavio sam to korektno, ali me stajalo napora, i kasnije sam takove stvari  nastojao izbjegnuti.

Boravak u Puli uviek sam doživljavao s nekakovim čudnim osjećajem slobode. Kroz glavu bi mi prolazila sjećanja iz vojničkih dana, a najviše mi se u pamet vračala noć kad sam bio službujući vojnik izpred spavaona u vojarni na Muzilu, a u Puli se održavalo otvorenje filmskoga festivala. Kroz balkonska vrata na hodniku u daljini sam gledao vatromet, a nakon toga osluškivao zvuk jahte s kojom su diktatora Tita prevozili natrag na Brijune. Znao sam to budući sam u istomu tomu hodniku, prije nego su drugi otišli spavati, gledao dalekovidnički dnevnik, u kojemu su Titu po običaju bile posvećene udarne minute.

Taj biedni osjećaj neslobode, koji je te večeri bio uvećan za gadjenje, odbojnost i priezir prema diktatoru i njegovoj komunističkoj sviti, koja uživa u slobodi, jelu, piću i vatrometu, dok ja gladan stojim na nogama u odvratnomu hodniku, u službi koju mrzim, urezao mi se u pamćenje vjerojatno više od svih dogodjaja iz toga tužnoga razdoblja mojega života.