41

Godine mojega rada u IBM-u su proteknule baš u pravom prijateljstvu, i glede kolega u tvrtki i glede brojnih  ljudi u tvrtkama  u koje sam dolazio zaključivati poslove, voditi projekte, ili pak intervenirati, kad bi tamo došlo do problema u svezi s računalnim softwareom.

Radio sam doista naporno i predano, i za razmišljanje o novcu nisam imao puno vriemena, ali ipak bih ga našao, za  što kasnije, nakon što sam napustio IBM i otišao na čelo dubrovačke obćine, nisam imao vriemena  ni u snu.

Za tih IBM-ovskih godina imao sam vrhunsku plaću i bio sam jedan od riedkih, koji bi svake godine prijavljivao i plaćao tako zvani porez na dohodak, a uz plaću sam dosta zaradio od kilometrine, te domaćih i inozemnih dnevnica, morao sam se silno truditi, kako ono što bih zaradio ne bi brzo izgubilo na vriednosti.

Zbog toga sam sve svoje prihode u jugoslavenskim dinarima brzo na crnom tržištu pretvarao u njemačke marke, uzprkos proviziji od oko deset posto, koju su uzimali oni koji bi prodavali devize. Ako ne bi bilo maraka, kupovao bih i dolare ili funte, kako bi se pokazala prigoda. Dinare sam mienjao i u Dubrovniku i u Splitu..

Česta putovanja otvorila su mi još jednu mogućnost. Na različitim bankama u gradovima u kojima bih se našao, neposredno prije povratka u Dubrovnik, preko čekova sam podizao gotovinu i vraćao sam se tako redovito u Dubrovnik pun dinara, koje bih onda odmah po dolazku pretvorio u devize Ako to ne bih mogao, jer marke, dolare ili funte nije bilo moguće nabaviti jednostavno svaki dan, stavio  bih dinare na svoj tekući račun u Dubrovačkoj banki.

Čekovi drugih banaka bi dolazili na naplatu s odgodom od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, a marke, dolari ili funte bi dobivali na vriednosti prema dinaru oko trideset posto mjesečno. 

U medjuvremenu bi stizala i plaća i dnevnice i kilometrina, dakle pravi novac, a kad bih devize tako s odgodom pretvorio u dinare i položio na račun, zaradio bih tridesetak posto, pa bi se onaj gubitak od desetak posto kod kupovine deviza , višestruko kompenzirao.

Uz pomoć takove kombinatorike, odplatio sam samovoz, zaštedio novce za zemljište, dogradio i uredio stan, kupio barku s kabinom, te unutarnjim i vanjskim pomoćnim motorom,  a pri tomu i sebi i obitelji osigurao ugodan život.

Nuždnost putovanja i izbivanja iz svojega doma stvorila je kod mene pravu strast prema boravku s obitelji, Kad god bi mi se ukazala bilo kakova mogućnost biti sa svojom djecom, tu mogućnost bih ugrabio.

Antun se rodio dok sam bio u Splitu. Dan ranije sam procjenjivao bi li krenuo na put. Dolazak Antuna na sviet mogao se oduljiti do kraja tjedna, pa sam ipak krenuo. U rano jutro sliedećega dana sam nazvao rodilište i saznao kako sam dobio drugoga sina.

Igrom slučaja u Splitu je bilo još nekoliko kolega iz Zagreba, pa sam za njih i kolege iz Splita uz pomoć tajnice Vjeke u uredu priredio mali veseli domjenak, a onda se brzo odvezao u Dubrovnik. U rodilištu me uz Marianu dočekalo glasno diete s dugim crnim čupom kose, koji je kasnije odpao, a Antun je poput Marka postao plavokoso drago diete, koje je na poseban način pokazivalo privrženost svomu tati.

Vjerojatno baš iz razloga, što sam zbog putovanja bivao s njima puno manje nego mama, oba sina su prema meni pokazivala osobitu ljubav, koja se izkazivala i kroz njihovo zvanje “tata”, kad god su nešto trebali ili su osjećali neku ugrozu ili bol, a ja sam se nalazio u blizini.

U pamćenje mi se usjekao dogodjaj, kad smo Marka odveli u bolnicu, jer je odbijao praktički svaku hranu, pa nismo znali što nam je činiti.

Uplašio se liečnika i zazivao ” tata”, na čudjenje bolničkoga osoblja. Rekli su nam kako djeca u pravilu zovu mamu.

To čudjenje drugih ljudi iz istoga razloga  doživjeli smo puno puta.

Mariana im je bila sjajna majka, ali ja sam im uviek izmišljao i donosio nešto novo, a osim toga doista sam prema njima  pokazivao golemu ljubav i razumievanje.

čak sam, u kritičnim slučajevima na sebe uzimao ulogu njihova liečnika, kao kad sam probdjeo noć uz Markovu postelju, držeći mu dlan ruke na licu, pokušavajući na taj način zaustaviti krvarenje, koje mu je predhodnoga jutra nemarno prouzročila zubarica, koja mu je izvadila mliečni zub.

Opazivši navečer kako se krv nikako ne zaustavlja odveli smo Marka na žurnu pomoć, ali tamo su nam rekli, kako se ne žele upuštati u radnje koje pripadaju zubarima i uputili su nas neka pričekamo jutro i odvedemo diete ponovno kod zubara.

Nisam ništa želio prepustiti slučaju.

Sjeo sam uz Markovu postelju i prislonivši mu ruku na obraz umirio ga dok nije zaspao. Zatim sam mjerio vrieme izmedju dva njegova gutljaja sline i krvi i računao koliko krvi je izgubio.

Procienio sam kako doista ne gubi puno krvi, ali sam ostao s njim budan do jutra, kad smo ga ponovno odveli do zubarice, koja mu je ovaj put posvetila više pozornosti i uzpjela zaustaviti krvarenje.

Te noći sam se počeo pitati posjedujem li bio energiju, koja može pomoći liečenju. Kasnije sam u dosta navrata, kad bi djecu nešto boljelo, stavljao ruku odnosno prste od ruku na bolno mjesto, i djeci bi bol prestala!

U to doba nisam znao gotovo ništa o bio energiji i tu svoju pomoć djeci sam više pripisivao odredjenomu psiholožkomu učinku. Imali su u mene veliko povjerenje, pa su im moje ruke djelovale umirujuće. Kasnije, kad sam i sam osjetio učinke bio energije, kad mi je profesionalni izlječitelj unutar jedne minute u podpunosti izliečio bolna i zategnuta križa, a u čemu mi liečnici mjesecima nisu znali ni mogli pomoći, te kad je Antunu na isti način, bez ikakovoga dodira, kroz jednu minutu izliečen uganuti nožni članak, počeo sam se pitati, koliko su bio energijske mogućosti kod ljudi razširene. Došao sam do zaključka, kako bio energiju posjeduje svatko, ali je riedki osjete, još riedji uporabe, a samo izuzetno riedki je znaju kontrolirati.

Službena medicina je u takovim slučajevima inferiorna, kao što i prosječni ortopedi sa svim svojim uredjajima bitno zaostaju za talentiranim samoukim pojedincima, poput gospara Papca, koji je u svojoj kući u Župi virtuozno namještao uganute članke i lomove ruka i  noga.. Uvjerio sam se u njegovu vrhunsku sposobnost vodeći mu djecu, pretežito Antuna, u nekoliko navrata.

Od sasvim malih nogu podučavao sam djecu strane jezike, liepeći po zidovima stana  velike papire na koje bih uokvireno u oblačiće pisao i crtao pojmove i rieči.

Obojicu sam naučio čitati i pisati prije njihova ulazka u prvi razred pučke škole

S Markom sam zajedno svirao gitaru i pratio njegov napredak u glasbenoj školi, a isto sam činio s Antunom, kojemu smo odredili sviranje glasovira.

Upravo iz tog razloga kupili smo glasovir, koji je stajao pravo malo bogatstvo, ali nam je u odplati na obroke pomognula inflacija. 

S glasovirom u kući, uz pomoć starih notnih knjiga iz vriemena mojega glasbenoga školanja, za nekoliko mjeseci vježbanja vratio sam se  u sviranju  na razinu s kojom sam u djetinjstvu prestao svirati glasovir. Počeo sam s prvim vježbama, ali su prsti silno brzo napredovali, sve dok su se mogli osloniti na sjećanje koje je bilo ostalo duboko skriveno, ali je brzo izišlo na površinu.

Kad sam pokušao poći dalje, dobavivši neke malo kompliciranije notne knjige, prsti više nisu slušali. Morao sam odustati.

Za vrieme dok bismo se vozili negdje sa samovozom, Antun je uobičajeno stajao na nogama iza mene, pozorno pratio vožnju  i gladio me svojim ručicama po potiljku. To bi činio gotovo cielo vrieme i onda kad smo putovali dugo, do Splita, Zagreba, Beča, Ljubljane.  Za malo duljih putovanja, Marko bi uobičajeno legao i spavao na zadnjem sjedištu, ne pokazujući osobito zanimanje za krajolik.

Tiekom ljetnih mjeseci bih za vrieme obvezno petotjednoga godišnjega odmora, i tjednicom, često odlazio s barkom prema Kalamoti, Lopudu i Šipanu. Na moru bismo provodili cieli dan sve do večeri.

Svaki taj izlet bio je u biti naporan. Nosili bismo sa sobom puno hrane i pića u prienosnom hladnjaku, puno voća.

Barku sam na Batali usidrio podosta daleko od obale, jer uz obalu nije bilo mjesta. Za doći do barki koje su bile dalje od obale, na razpolaganju je bio jedan kaić, za koji je trebalo čekati red ujutro kad se odlazilo i u suton, kad je bilo najviše dolazaka.

Problem sam riešio kupivši maleni gumenjak, kojega bih do Batale nosio na krovu samovoza. Odveslao bih zatim do barke, zavezao gumenjak po krmi i dovezao se po obitelj koja me je čekala na obali. Po povratku bih izkrcao obitelj, privezao barku na sidrištu, doveslao s gumenjakom do obale, a zatim ga pričvrstio na krov samovoza.

Izleti s barkom su za Marka i Antuna bili nešto na što su se naviknuli od ranoga djetinjstva. U početku bismo Antuna za vrieme vožnje u pravilu držali u dječjim kolicima.

Barka je bila dosta udobna. Imala je tako zvanu dvostruku kabinu, nižu u koju se uz saginjanje ulazilo u prostor s dvije uzdignute površine sa svake strane, koje su se rabile i kao naslonjači i kao postelje, a ako bi bilo potrebito i srednji dio se mogao izdignuti, pa bi se dobila jedna prostrana postelja.

Na tu nižu kabinu nastavljala prema krmi viša izpod koje se moglo, zaštićeno od sunca, vjetra ili kiše upravljati preko malenoga liepoga kormila, U nastavku ove kabine bih redovito rastegnuo platno, predhodno postavivši za to previdjene drvene nosače, pa bi tako zaštita od sunca bila odlična.

Uz barku me veže puno uzpomena. Poput neobičnoga načina na koji je Antun naučio plivati ne navršivši četiri godine.

Kad bismo smo se na Kalamoti ili Lopudu usidrili negdje blizu kraja, skočio bih u more, a zatim bi mi Mariana dodavala djecu, kako bismo odplivali do pjeskovice.

Ni Marko ni Antun se nisu bojali mora. Marko se naučio plivati u plićaku a Antun u dubokomu moru!

Jednom prigodom sam Antuna pokušao oprezno pustiti neka pluta, izmaknuvši polako ruku kojom sam ga pridržavao. Ostao je plutati! I to na doista neobičan način. Spustio je cielo tielo okomito prema dolje, a lice okrenuo prema nebu i tako plutao dišući kroz nos i ne pomičući niti ruke niti noge. Taj njegov način sam uporabio ponavljajući ga, a zatim mu uzevši ruku i stavivši je na moje rame. Antun bi u tom trenutku, pridržavajući se rukama za mene podignuo noge prema površini mora i počeo bi s njima udarati.

Nakon uzastopnih ponavljanja te procedure Antun je postupno počeo odvajati ruke od mojih ramena ili ledja - i proplivao je.

Djeci i Mariani, a i Marianinu bratu Franu, koji je tada bio pučkoškolac  urezala se u pamćenje plovidba s našom barkom od uvale Šunj na Lopudu, prema Sudjurdju na Šipanu. I ja sam sam taj dogodjaj dobro zapamtio.

U uvali Šunj  more je bilo mirno, pa me je to zavaralo i neoprezno sam okrenuo barku prema Šipanu s vanjske strane Lopuda, gdje su nas dočekali izuzetno snažni i veliki valovi koje je u medjuvremenu bio podignuo maestral.

U trenutku sam pomislio okrenuti barku natrag i odploviti prema Šipanu s unutarnje strane otoka, ali valovi su bili izuzetno visoki i pobojao sam se prevrtanja barke, jer bismo se valovima za vrieme okretanja morali izložiti bočno. Odlučio sam nastaviti.

Valovi su bivali sve veći. Barka se propinjala, a Mariana, je zajedno s Franom i djecom molila Boga.

Put do kraja vanjske strane Lopuda je trajao poput vječnosti. Potiskivao sam u sebi misao što bi nam se dogodilo, kad bi zakazao stari motor švedske proizvodnje, kojemu prestanak rada nije bio neka riedkost. Barka bi se sigurno prevrnula dok bih ja uspio primieniti neku od tehnika za ponovno uključivanje motora, koje sam u medjuvremenu bio izvježbao, ali koje su zahtievale dosta vriemena. Barka je silno skakala po valovima, pa nisam imao nikakovih izgleda uredno postaviti i pritegnuti pričuvni izvan brodski motor Tomos, a osim toga to je takodjer tražilo dosta vriemena i po utihi, a ovdje bismo se vjerojatno prevrnuli unutar jedne minute.

Prošavši Lopud, prema Šipanu sam oprezno okrenuo kormilo odnosno timun, jer sam bio odkopčao kormilo i prebacio se sjedati na samu krmu. Pomicanjem poluge timuna bilo je moguće reagirati brže u traženju optimalne putanje kroz valove.

Ploveći oprezno malo po malo u desno, i brzo se okrećući prema svakomu valu koji je bio iznimno velik, prišao sam Šipanu i  napokon smo se dokopali mirnoga mora.

Marianine molitve su bile uslišane. I sam sam se molio u sebi, kako molitvom na glas ne bih dodatno uzpaničio ostale, koji su se uz Boga prirodno uzdali i u mene.

Jednom drugom prigodom točnije jednoga  liepoga i toploga rujanskoga subotnjega jutra, vozili smo se  s unutarnje strane Lopuda iz Dubrovnika prema Sudjurdju, s namjerom sudjelovanja u berbi groždja, kad smo opazili jedan oveći turistički drveni brod kako pluta uz samu obalu, a s broda su ljudi mahali i vikali neka im pridjemo.

Približio sam se i ustvrdio kako se radi o skupini turista koja se prevozila u Lopud, a brodski motor se upravo bio pokvario.

Upitao sam kapetana broda koga trebam nazvati u Dubrovnik, kako bi se tamo organizirao dolazak u pomoć, a on me je molećivim glasom upitao bi li ga ja odvukao do Lopuda. Rekao sam mu kako to vrlo vjerojatno nije moguće učiniti, jer je moja barka neproporcionalno malena u usporedbi s njegovim brodom punim putnika. Zamolio me je neka barem pokušam. Privezao sam dugim konopima brod za dvije bitve na krmi naše barke, i stavio polugu mjenjača u položaj prema napried i polako preko ručice izpod kormila povećavao snagu motora.. Brod s turistima se pokrenuo i nakon nekog vriemena postigli smo brzinu koja je obećavala stizanje u Lopud nakon barem uru vremena. 

Ubacio sam motor opet u prazni hod, kako bih na taj način smanjio buku, i vičući upitao kapetana ima li za mene benzina, jer ako nastavimo ovakovim tempom, ne ću imati goriva za povratak u Dubrovnik, budući mi je spremnik do pola prazan, a nisam računao na ovo dodatno vrieme vožnje. Odgovorio mi je kako nema benzina, jer njegov motor Diesel, ali kako u Lopudu zna čovjeka koji sigurno ima benzina, pa će kod njega uzeti jedan bidon i  dati mi ga.

Naša malena barka je nastavila vući svoj golemi teret, što joj je omogućivala  perfektna utiha. Svaki vjetrić bi sigurno podpuno onemogućio vuču.

Trebalo mi je više od uru vremena za dovući se do rive u Lopudu sa svojim teretom na krmi.

Turisti su mi, zajedno s kapetanom cielo to vrieme uzvikivali poruke podpore i zahvalnosti.

Kad smo se vezali uz rivu, svi su sretno izišli na kraj, zaboravivši u trenutku na bilo kakovu zahvalnost. Samo je nekoliko njih odlazeći brzim hodom mahnulo prema nama.

Za turiste to nije bilo neočekivano. Bili su nestrpljivi vidjeti Lopud, a nepredvidjeno su izgubili puno vriemena pa su bili ljuti na kapetana. Ali i kapetan je prema meni pokušao odglumiti turista, krenuvši za njima.

Povikao sam za njim što je s benzinom, a on mi hineći kako je na to bio zaboravio, rekao neka pričekam trenutak. Vratio se malo zatim i rekao mi kako onaj čovjek na kojega nje računao baš nema benzina, pa mi predlaže neka nastavim plovitbu prema Šipanu, a kad se budem vraćao neka svratim u Lopud, a on će mi u jednoj gostioni ostaviti kanistar s benzinom.

Nije mi preostalo nego poslušati ga. Želio sam svakako dati svoj prinos berbi i to sam, čim smo stignuli u Sudjuradj i učinio, otišavši u dosta udaljeni vinograd Marianina otca Antuna, gdje je berba bila odavno počela. Mariana je ostala kupati se s djecom.

Navečer smo se na putu prema Gružu, zaustavili u Lopudu. Kapetan kojega sam spasio održao je rieč. i ostavio mi u malenomu kanistru tri litre benzina! Ulio sam benzin u spremnik procienivši kako će mi to biti dovoljno. Uz to imao sam i pomoćni motor, čije gorivo zbog toga što je u njemu bilo pomiešano ulje,  inače nisam mogao uporabiti za glavni motor. Taj izvanbrodski motor sam mogao postaviti i, doduše nešto sporije, dovezti se do svojega sidrišta.

Od tad nikad više nisam izplovio  s barkom bez punoga velikoga pričuvnoga kanistra benzina, a vrlo vjerojatno u drugoj ovakovoj prigodi, zadržao bih se na prenošenju S.O.S-a, umjesto preuzimanja uloge spasitelja na sebe i svoju ženu  dječicu.

I taj put kao i puno puta prije, i puno puta kasnije u životu uvjerio sam se kako je zahvalnost ljudska osobina s najkraćim trajanjem. Iznimke, medju koje spadam, samo potvrdjuju pravilo.

Vožnja barkom s obveznim bogatim objedima pod suncobranskim platnom na moru, bio je samo jedan aspekt mojega nastojanja pružanja djeci što je moguće raznovrsnijih životnih dogodjaja.

Zajedno s njima bih se igrao na Babinu kuku. Marko je pokazivao izuzetnu nadarenost u košarci. Provjeravao sam to sretno pozivajući puno stariju djecu, koja su se tamo igrala,  neka dodju i natječu se s njim u pogadjanju koša s ruba trapeza i uživajući u spoznaji kako su Markova ubacivanja u koš puno preciznija.

Na travnatom nogometnom igralištu u Kuparima sam najčešće izpitivao i unapriedjivao Markovo i Antunovo nogometno umieće. Marko se pokazivao kao snažan pucač lievom nogom, što je bilo iznenadjujuće, jer je s rukama bio dešnjak, a Antun je upravo uživao u stalnom trčanju, i nikad mu nije bilo težko odtrčati po loptu koja bi se odbila negdje sa strane.  Uz to pokazivao je i ozbiljnu nadarenost.

Kako je upornost u trčanju, znao sam to iz vlastitog negativnog izkustva, osnovni uvjet za uzpieh u tomu športu,  kad je kasnije dovoljno stasao, za vrieme kad je uzpostavljena hrvatska država,  upisao sam Antuna u HNK Dubrovnik. Imao je izglede za uzpieh, ali mu se na njegovomu nogometnom putu izpriečio nezgodni lom stopala, od čega se oporavljao dosta dugo, pa mu je za to vrieme pobjegao njegov nogometni vlak.

Dok su još bili sasvim maleni, prije nego je i Marko počeo ići u školu, kupio sam obojici rekete i platio im tečajeve tenisa kod trenera Paja.

Stajao bih uz teniski teren u teniskomu klubu u Lapadu  i s budnim okom pratio teniski napredak svoje djece. Nikad nisu postali tenisači, ali su  im ti rani susreti s teniskom lopticom, osigurali  pravilno kretanje i udarce, što je bitan čimbenik za uživanje u igranju tenisa, koji im je uviek ostao ugodan i liep hobi.

I Marko i Antun su u svojoj predškolskoj dobi pokazivali nadprosječan napredak. Zbog toga smo Marka, koji je rodjen početkom listopada, odlučili uputiti u školu, koja počinje u rujnu, s nepunih šest godina.

Kad je došao red na Antuna, koji je rodjen u drugoj polovici listopada, što je značilo kako bismo ga trebali uputiti u školu još ranije nego Marka odustali smo, jednostavno nemajući srdca  obteretiti školskim zadatcima, našega mladjega sina, koji je tiekom djetinjstva bio nekako sitniji i nježniji od Marka.

I u jednomu i u drugomu slučaju vjerojatno smo učinili dobro, kao što bi vjerojatno bilo dobro i da smo s Markom pričekali godinu dana, a Antuna gurnuli u “vatru” godinu dana ranije.

U vrieme kad je Marko krenuo u prvi razred još uviek su bili na snagi administrativni kriteriji, koji su kao osnovni uvjet za upis gledali nadnevak rodjenja.

U školi u Montovjerni, koja nam je bila blizu stana, Marka su gladko odbili samo nakon  pogleda u njegov rodni list. Samo ovaj put je bilo više mogućnosti, nego u vrieme mojega djetinjstva.

Moja rodica Slavica je predavala u školi na Ilijinoj glavici, pa me povezala s ravnateljom Ćaletom, koji se pokazao kao čovjek kojemu je logika iznad tvrdoglavoga tumačenja propisa.

Doveo sam mu Marka, a on je izpitujući ga uztvrdio, kako je diete i te kako zrelo za školu.

Uputio nas je neka obavimo obvezne liečničke preglede u dječjoj poliklinici na Pločama, a on će onda Marka upisati na svoju ruku.

Na pregledima se Marko i fizički i psihički pokazao kako je dorastao odlazku u školu. Zapeo je jedino na domoljubnomu testu! Točnije testu domoljublja prema Jugoslaviji.

Provjeravajući Markovo znanje i zrelost, liečnica pediatrica  postavljala mu je različita pitanja. Pitala ga je i o tome gdje živi, pa joj je precizno rekao adresu našeg stana, čak i broj brzoglasa. Kao iz puške je ispalio Dubrovnik, kad ga je upitala za grad. Zatim ga je upitala u kojoj državi on živi. U Hrvatskoj, odgovorio je kao iz topa. Pedijatrica, za koju sam kasnije saznao kako je srbskoga podrietla, nije se zadovoljila s odgovorom, nego je Marka upitala u kojoj državi živi. Tu je Marko stao. Liečnica mu je pokušala pomoći s “J”, “Ju”, “Jug”, “Jugo”, ali Marko je ostao šutjeti.

Liečnica nije dalje uztrajala, nego se nasmijala i izdala nam potvrdu, kako je Marko zreo za školu, a ja sam iz poliklinike izišao neočekivano silno sretan.

Posljedice kućnoga odgoja na Marku su se već jasno mogle vidjeti. Rieč Jugoslavija u našemu domu nije se rabila, za razliku of Hrvatske koja se rabila često. Ista stvar je bila i s jezikom.

Kad ih već nisam mogao poštedjeti hrvatskosrbskoga jezika, djecu barem nisam izlagao srbskomu, koji je za vrieme Jugoslavije nametan preko medija. Tako sam im zabranio nedjeljom navečer gledati neku srbsku šaljivu seriju.

Tužili su mi se kako ponedjeljkom u školi njihovi vršnjaci, pa i učiteljice,  komentiraju i prepričavaju tu seriju, a oni se ne mogu uključiti, te kako ih druga djeca izpituju za razloge zbog koji oni to ne prate.

Te njihove priče su razvidno ciljale na moje popuštanje. Bila je to razumljiva dječja težnja za životom u svakom jednakim životu njihovih vršnjaka. Nisu me uspjeli nagovoriti. Ostao sam uporan i ponosan na svoju djecu.