40

Živio sam tako izmedju skrbi za obitelj i ozbiljnoga rada punoga entuzijazma za IBM. 

I medju kolegama u Intertrade-IBM-u i medju brojnim IBM-ovim poslovnim partnerima, s kojim sa dolazio u doticaj stvorio sam izuzetan ugled.

Nije mi bilo težko provoditi i noći u razvijanju projekata ili rješavanju problema. Projekti koje sam vodio razvijali su se i tekli bezpriekorno, a ad hoc probleme, zbog kojih bi me se iz tvrdki, koje su kupile ili iznajmile IBM-ovu opremu, zvali u pomoć, rješavao bih vrhunski brzo i sigurno.

Nisam se dao podlegnuti specijalizaciji. Zadržavši naviku znatiželjnoga čitanja i razumievanja svih vrsta IBM-ovih proizvoda, postignuo sam izuzetno visoku razinu znanja na svim područjima, od mainframe  IBM-370  i IBM/4300, oko kojih su se okupljale velike tvrtke kroz zajedničke računske centre,  do manjih IBM s/34, s/36, s/38, namijenjenih samostalnomu radu u odredjenoj tvrdki uz mogućnost razmjene podataka s mainframeom, do specijaliziranih industrijskih  S/1 sustava i IBM/4700 sustava namienjenih nezavisnom i umreženom radu na blagajnama u bankarskim poslovnicama.

S pojavom prvih osobnih računala, brzo sam se ubacio i u to područje, pa sam do odlazka iz IBM-a vodio veliki projekt u hotelskoj tvrtki “Makarska Riviera”, zasnovan na umreženomu radu osobnih računala, odnosno IBM/PC-a zajedno s mainframeom IBM/4300.

Taj posljednji veliki projekt vodio sam uz pomoć kolega Juzbašića iz Šoštarića iz Zagreba, a na razpolaganju nam je bila skupina stručnjaka i računskog centra u “Makarskoj riveri”, koju je vodio Ante Šimić iz Tučepa.

Svi programeri po računskim centrima su u to doba bili fakultetski obrazovani, u pravilu tehničke, ali i ekonomske struke.

Radilo se bez gledanja na radno vrieme, ali nalazilo se vriemena i za opuštene razgovore, šport, ugodne večere, vino.

Tako sam na primjer, zajedno s kolegama Juzbašićem i Šoštarićem, nakon večere u makarskom hotelu Meteor gdje smo bili smješteni, istraživao tamošnju vinsku ponudu. Naručivali smo svaku večer drugo vino. Zaustavili smo se na viškoj Vugavi, jer nam se svima neobično svidjela. Konobari su nas informirali, kako to vino inače nisu niti puno nudili niti puno prodavali, a mi smo iz večeri u večer izpraznili jednu cielu škatulu, koja je inače stala nenačeta i prašnjava negdje u kutu skladišta.

Sa svim kolegama  u svojoj tvrdki bio sam u sjajnim prijateljskim odnosima, a isti slučaj je bio i sa svim poslovnim partnerima u tvrtkama u koje sam dolazio pomoći kad bi došlo do problema ili bi tamo vodio projekte, ili bi pak dolazio povremeno vidjeti kako se napreduje i dati savjete.

Najviše takovih tvrdki je bilo u Splitu (Brodomerkur, Jadrantekstil, Jugovinil i t. d.), pa Dubrovniku (Atlas, Babin kuk, Dubrovačka banka i. t. d.), ali sam duže ili krače odlazio i u bolnicu u  Šibeniku, u Jugotanker u Zadru, Mediteransku plovitbu u Korčuli, Greben u Vela Luki, Azbest i Luku Ploče u Pločama, a znao sam potegnuti do hotelske tvrtke u Opatiji, Brodogradilišta Uljanik u Puli ili do poljodjelskog kombinata Belje. Zagreb mi je takodjer bio česta destinacija.

Unutar Jugoslavije poslovni puti su me vodili uglavnom po Hrvatskoj, jer sam spadao pod “branch office” Zagreb. U Sloveniju odnosno u Ljubljanu sam putovao jer je tamo bila uprava tvrdke, a na Bled i u Radovljicu, kad sam tamo držao predavanja ili su se tamo održavali neki simpoziji.

Kako je Intertrade-IBM u Ljubljani bio mjerodavan za sve IBM-ove poslove u bivšoj Jugoslaviji, poslovno sam putovao i u Beograd, premda samo nekoliko puta, a jedan put me posao odveo i u Skopje.

Od tadašnjega inozemstva najčešće i najviše sam putovao u Beč, što je prirodno jer se tamo nalazila IBM-ovo sjedište za Jugoistočnu Europu.

Kad sam tamo došao prvi put bila je zima i padao je snieg. IBM-ov ostakljeni neboder nalazio sa na obali Maloga Dunava, na Obere Donaustraße. Tajnica iz Zagreba mi je rezervirala smještaj u obližnjemu, samo dvjestotinjak metara udaljenomu malomu poslovnomu hotelu u Tabor straße, što je bilo sjajno, jer sam od zgrade  IBM-a, gdje su se održavala predavanja o tada potpuno novom IBM S/34 bio udaljen samo nekoliko minuta hoda.

Sustave IBM/S34 u Splitu su bile naručile velike trgovačke tvrtke Brodomerkur i Jadrantekstil, a ja sam im bio pridieljen kao IBM stručnjak. Računala su uzkoro trebala biti izporučena i bilo bi doista neprikladno kad bih tamo kao stručnjak došao, ne znajući ništa o njima. Doduše tu je bio spasonosni SPL, ali tek taj prvi, a petnaestak dana kasnije i drugi cjelotjedni tečaj u bečkom IBM-u su me stavile u opravdanu  poziciju stručnjaka.

Premda sam u svojim odlazcima “customerima”, kako smo mi u IBM-u medjusobno nazivali poslovne partnere, ponekad i blefirao, pokrivajući se u specifičnim pitanjima svojim širokim obćim znanjem, nastojao sam koliko god je to bilo moguće, nastupati do kraja mjerodavno i utemeljeno na znanju ni izkustvu.

Taj moj pristup “customeri” bi odmah uočili, i prema meni su se s razlogom i bez iznimke uviek ponašali kao prema nekomu koji vriedi i koji im je u stanju pomoći.

Takav način ponašanja pokazivale su i upraviteljice računskih centara u Brodomerkuru, odnosno Jadrantextilu, zajedno sa svojim timovima zaposlenih inženjera i ekonomista, i tada kad su očekivali dolazak strojeva i kasnije kad su za svoje tvrtke na tim računalima razvijali aplikacije.

Žao mi je što mi je vrieme, osim Jelene Benussi, upraviteljice u Brodomerkuru, izbrisalo imena svih tih finih ljudi.

Ti moji prvi službeni boravci u Beču  nisu me samo obogatili znanjem u računalima i operacijskim sustavima, koji su mi do tad bili nepoznati, nego sam po prvi put intenzivno rabio znanje njemačkoga jezika, na kojemu su se držala predavanja.

Izuzetno vriedna je bila i obnova veze s mojim prvim rodjacima Nikom i Perom Hrticom, sinovima mojega dunda Antuna, majčina brata. Prije odlazka u Beč, nazvao sam dunda Antuna i on mi je dao broj brzoglasa svojih sinova.

Dok sam još bio u Minčeti Pero je bio konobar na vrhu robne kuće i tu bi se često susretali za vrieme marende.  Baš meni se bio povjerio kako na poziv nekog čovjeka kojemu sam zaboravio ime, odlazi u Beč potražiti sreću i bolji život. Uzpio je i ubrzo je k sebi doveo brata Nikšu koji je do tada navegavao kao konobar. Zajedno su napredovali još brže, a baš s mojim dolazcima poklopio se njihov još brži napredak, pa su s vremenom postali  zajedno sa svojim prijateljem Austrijancem Rudijem suvlastnici, a nakon Rudijeve tragične smrti petnaestak godina kasnije,  i vlastnici caffea “Alt Wien”, što im je donielo liepo bogatstvo.

Nazvao sam ih prvu večer, nakon što sam se po završetku predavanja vratio u hotel.

Bili su oduševljeni što me čuju i ubrzo su se pojavili sa svojim samovozom marke Volvo pred hotelom. Odveli su me na večeru u jedan bečki restaurant i tu smo se u razgovoru u stvari počeli upoznavati. Prije toga smo se znali iz kratkih susreta. Blizanci Nikša i Pero su imali svoj, a ja svoj životni put, i puti nam se od odlazka Pera u Beč, nisu susretali.

Život je takov. Koliko drage rodbine, koliko dragih prijatelja čovjek preskoči susretati i s njima komunicirati, čisto iz razloga što im se mimoilaze interesi, zanimanja, mjesta boravka…