39

Primljen sam kao stručnjak, a ne početnik i to je trebalo opravdati. Uz pomoć SPL-a i drugih knjiga, te kontakata s kolegama golemom brzinom sam  usvojio nužna dodatna znanja, pa sam u splitske tvrtke koje su bile okupljene u ZERC (Zajednički Elektronički računski centar) dolazio ponašajući se kao izkusni i dugogodišnji  IBM-ovac.  Kako sam se postavio tako sam bio i prihvaćen, a to znači kao čovjek koji je došao pomoći sa svojim znanjem  djelatnicima u informatičkim odjelima tih tvrdki. Kao što je na primjer u početku rada računala u Minčeti dolazioi Albert Kahlert iz Beča.

Na odredjeni način mi je u tomu pomagao i moj dubrovački naglasak. Ljudi u pravilu kao stručnjake lakše prihvaćaju strance nego domaće ljude.  Kao Dubrovčanina, mene su Splićani doista držali za stranca, i to u krajnje pozitivnomu smislu te rieči.  Cienili su moje znanje i ponašanje i odnosili su se prema meni krajnje prijateljski. U tomu gradu sam vrlo brzo steknuo dosta dobrih prijatelja.

Sve u svemu to nije bio neki blef. Pokazalo se kako su moje znanje  i pristup traženju rješenja na području informatike izuzetni, a s vriemenom se ta superiornost brzo i sigurno samo povećavala.

Odlazkom u IBM počeo je za mene podpuno novi život u kojemu su dominirala putovanja. Petkom popodne bih se redovito vozio svojim samovozom k obitelji u Dubrovnik, a u Split bi se vraćao krećući iz Dubrovnika u ponedjeljak u četiri ure ujutro, pa bih tako u Dubrovniku noćio tri, a u Splitu četiri dana, što je na neki način psihološki bilo zadovoljavajuće.

U stvari taj odnos je bio puno povoljniji u korist Dubrovnika, jer sam odmah počeo odlaziti na službene putove i u zemlji i u inozemstvu, što mi je omogućavalo dodatne prihode u dnevnicama i kilometrini. Osim toga u Dubrovniku bih provodio blagdane i godišnji odmor.

Odmah  nakon prvih mjesec dana Renaulta sam ostavio bratu, a uz posudbu novca nabavio sam novoga Peugeota 304. što mi je bitno olakšalo putovanja.

Nakon relativno kratkoga vriemena, uzpio sam sa svojim radom i ponašanjem stvoriti uvjete  - za povratak u Dubrovnik.  Premda na prvi pogled zvuči kao neuzpieh, u stvari se radilo o golemomu uzpiehu.

Moje službeno radno mjesto je postalo Dubrovnik, a moj odlazak u Split, kao i svugdje drugdje računao se iz Dubrovnika. Kako se Dubrovnik nalazio na rubu Hrvatske, a podpadao sam pod zagrebački ogranak IBM-a, prihodi od dnevnica i kilometrine su mi se jako povećali, a osim toga i u Splitu sam imao službeno pravo na  boravak u hotelima.

U pravilu sam tamo boravio u hotelu “Park”. Dok u tom hotelu  nisam našao stalno i sigurno utočište, spavao sam u hotelu Marjan, hotelu Bellevue, hotelu Lav, a znalo se dogoditi kako nigdje u Splitskim hotelima ne bi bilo mjesta, pa sam ponekad morao prespavati u hotelu Palace u Kaštel staromu ili pak u jednomu od privatnih prenoćišta uz  more na prilazu Splita iz smjera Dubrovnika.

Kad sam to prvi put učinio nisam bio dovoljno oprezan, pa sam dobio sobu okrenutu prema cesti i nisam mogao oka sklopiti zbog tutnjave teretnjaka. Zbog toga sam sliedećih večeri izričito tražio sobu s pogledom na more, premda nisam imao vriemena za uživanje u pogledu, nego sam si na taj način samo osiguravao miran noćni san.

U hotelu “Park” su me prepoznali kao stalnoga gosta i uz  zajutrak, koji je bio standardno uključen u cienu sobe, nagradili su me  i s  večerom, pa praktički tu nisam više trošio na hranu. Ostalo je tako više novaca za odplatu samovoza, pa sam ga odplatio izuzetno brzo. Odmah sam zatim sa strane počeo stavljati novce za kupovinu zemljišta, jer mi je to bila velika želja. Nakon što su Šikićima u Dubrovniku partizani bili dignuli sve, želio sam baš ja opet nešto priskrbiti pod svoje prezime.

Tu želju sam ostvario 1989. kad je Mariana u “Dubrovačkomu vjesniku” uočila oglas za prodaju zemljišta u Lozici.  Nazvao sam broj brzoglasa iz oglasa i javio mi se - moj  prvi rodjak Miho Mihočević, sin tetke Jele, majčine sestre.

Našli smo se u Lozici, na zemljištu koje se na prvi pogled jako svidjelo i meni i Mariani. Prije toga smo već bili obišli puno mjesta od Župe do Mokošice i ništa od vidjenoga nije nas uspjelo vezati. Zemljište u Lozici  odmah izpod već probijenoga zemljanog puta, koji je vodio prema novomu mostu preko Rieke Dubrovačke - oduševilo nas je.

Most je sa svake strane rieke već imao izgradjene upornjake, pa bi  nakon dovršetka izgradnje mosta, zemljište bilo na manje od kilometar cestovne udaljenosti o Gruža.  A to je bila samo jedna od prednosti. Prekrasan pogled koji je sezao od Petke, Babina kuka, Dakse, morske pučine, Kalamote Lopuda, Šipana, pa sve do početka Pelješca bio je jednostavno neodoljiv.

Rodjaku Mihu, koji je bio vlastnik zajedno sa svojim prijateljem Stiepom Bradašom, novac je trebao jer ga nisu imali dovoljno za završetak već započete zajedničke kuće u Mokošici, blizu same rieke.

Dogovorili smo cienu od 58 tisuća njemačkih maraka  Nisam imao tu sumu. Nedostajalo mi je dvadeset tisuća maraka, što sam procienio kako bih mogao uštedjeti za dvije godine.

Miho je pristao na odgodu plaćanja, uz uvjet dobivanja onoga što sam imao, kako bi on mogao nastaviti s gradnjom. Nazvao sam u Beč  rodjake Pera i Nikšu i oni su mi posudili nedostajući novac, pa sam tako mogao izplatiti cieli  iznos u uknjižiti se na zemljište.

Tako sam umjesto za rodjaka Miha, kojemu su novci trebali, počeo skupljati njemačke marke za vraćanje duga rodjacima Peru i Nikši, koji su imali dosta novaca, pa im vraćanje mojega duga nije bilo kritično.

Skupljanje novaca za vračanje duga je postalo kritično kad sam morao ostaviti IBM i prieći za predsjednika Izvršnoga vieća obćine Dubrovnik, jer od tad dalje više nisam imao ni malo vriemena brinuti se o obiteljskim  financijama, pa je to palo na teret Mariane, kojoj štednja nije baš neka vrlina.
Ipak dug Peru i Nikši sam vratio puno prije nego su očekivali, jer mi je u tome pomogao zajam za gradnju kuće kojega sam dobio u IBM-u. Doduše, zbog prijevremenoga odlazka iz IBM-a, dobio sam samo pola zajma, ali sam i s tim bio i te kako zadovoljan. U IBM-u su mi slobodno mogli ne dati zajam, ali su pokazali razumievanje. Istina je kako im je moj odlazak bio udarac, poglavito što sam vodio veliki projekt u Makarskoj, ali su shvatili situaciju i ponieli se prema meni kao pravi prijatelji.