38

Moji odnosi s Krstulovićem su u to doba postali krajnje hladni i takovima su i ostali. Susretali smo se i pozdravljali pristojno i to je bilo sve.

Svoj tadanji golemi utjecaj Krstulović ipak nije uporabio kako bi naškodio meni ili mojoj obitelji. Jugoslaven je i komunist, ali u biti dobar čovjek.

U vriemenu naših početaka u Minčeti, sve do mojega odlazka u JNA bili smo gotovo prijatelji. Zajedno smo se upisali na postdiplomski studij na Elektrotehničkomu fakultetu u Zagrebu i to na odjelu telekomunikacija, koji je, gle čuda, slovio kao komunističko uporište, a Krstulović je tamo imao nekolicinu svojih prijatelja.

Zajedno smo ponekad i putovali. Jednom prigodom smo se tako našli u Beogradu na nekakovomu skupu o uporabi računala u računovodstvu. Tad sam za dlaku izbjegnuo veliku nevolju iz koje sam se izvukao spretnošću i prisebnošću.

Bili smo se smjestili u hotelu “Slavija”. Jedne večeri sam posjetio obitelj Petrić u Zemunu, s kojima su moji roditelji održavali prijateljske veze. Tu sam tradiciju nastavio možda i iz razloga što je otac obitelji Vilim bio navijač Dinama.

Vratio sam se iz Zemuna autobusom do beogradskoga glavnoga željezničkog kolodvora, a onda sam donio pogriešnu odluku i nisam čekao tramvaj koji bi me doveo do hotela, ili pak taxi, nego sam krenuo hodom uzbrdo. Bila je liepa tiha topla večer i činilo mi se zgodnim šetnjom malko ublažiti učinke preobilne večere kod Petrića.

 Ipak bio sam oprezan pa sam hodao bliže sredini ulice. Na pola uzbrdice iz polumraka mi je pristupio jedan čovjek, upitao me imam li “vatre” i uhvatio me za rame. Krajičkom oka vidio sam kako mi se iz istoga smjera približava skupina kojoj je ovaj koji me zaustavio razvidno pripadao.

Bila je topla ljetna večer, a za potencijalne napadače sam bio primjer dobrog cilja, jer sam na sebi imao odielo i kravatu, i nosio sam torbu za spise, pa je iza te fasade mogla stajati i dobra suma novaca. Srećom torbu sam nosio u lievoj ruci, pa sam mogao uporabiti prokušanu desnicu, s kojom sam nokautirao tražitelja “vatre”.

Bila je to vatra koju nije očekivao. Srušio se kao pokošen. Uporabio sam iznenadjenje i ubrzao sam korak stvorivši izmedju sebe i skupine tridesetak metara razmaka. Kad sam uočio kako skupina izlazi  iz tame ubrzano i kreće za mnom počeo sam trčati, a i ciela skupina je stala trčati za mnom.

Nije mi bilo lako trčati uz brdo u odielu i s bursom u ruci, ali sam se trčeći i osluškujući trčanje iza sebe tješio kako je meni pak više stalo pobjeći nego je mojim progoniteljima bilo stalo uhvatiti me. Protrčao sam okomito preko  kružnog tieka na čijoj se drugoj strani nalazio spasonosni hotel. Prije ulazka sam se osvrnuo i vidio kako se skupina zaustavila preko puta izgubivši volju za daljnjim progonom.

Krstulović je bio u sobi. S kombinacijom čudjenja i razumjevanja na licu slušao je moj opis dogadjaja.

Zajedno s Krstulovićem sam bio i na jednom IBM-ovom tečaju u Radovljici. Znao sam kako voli pričati viceve, ali sam se tek tom prigodom uvjerio koliko ih zna. Jedne večeri  u baru u Bledu našao je sebi ravnoga u jednom sudioniku tečaja, kojemu se ne sjećam ni imena ni odakle je bio. Ali u sjećanje mi se urezalo natjecanje njega i Krstulovića, koji su pričali viceve i nasmijavali poveliko družtvo za stolom. Dok je jedan pričao drugi je gorio od nestrpljenja kad će doći na red s novim vicem.

Suprotno Krstulovićevim željama prihvatio sam se vodjenja ERC-a, ali mi je u mislima neprestano bilo traženje mogućnosti za odlazak. Bio sam svjestan kako će se s vremenom već naći način za moju smjenu, jer sam po mnogočemu bio neugodan primjer. Vodio sam jedan odjel koji je bio stožerni u zamisli čelnika općinskog komiteta glede okrupnjivanja i povezivanja dubrovačkog gospodarstva. A pokazao sam krajnji, premda pristojni neposluh i odmak od komunista, bivajući izabran za upravitelja u konkurenciji s jednim članom partije, odbivši ponudu upisa u Partiju, odbivši dati novac za zajam za ceste…

Bili su to samo primjeri, a bilo ih je još dosta. Bilo je poznato moje hrvatstvo, redoviti odlazak u crkvu, navijanje za Dinamo itd.

Našao sam mogućnost i tjedan dana proveo kod Dečka Hančevića i njegove žene Beate u Franfurtu, nadajući se kako ću naći posao u Njemačkoj. Hančevići su me sjajno dočekali i pokušali pomoći. Na žalost Dečko je bio samo električar u jednoj maloj tvrdki i svi njegovi prijatelji bili su iz toga obrtničkoga kruga.

Tjedan dana je bilo osim toga prekratko vrieme. Hančevići su pet dana radili, u subotu se nije moglo ništa postići, a samomu mi je bilo nemoguće naći tvrdku u kojoj bih mogao prezentirati svoje informatičko znanje i dobiti posao.

Poglavito mi je prepreka bila jako slabo znanje njemačkog jezika. Komunicirao sam na engleskomu, ali to nije bilo dovoljno.

Zajedno s Marianom sam drugom prigodom samovozom došao u Beč i razgovarao u Južno Afričkom veleposlanstvu o mogućnosti odlazka u Južnu Afriku.  Dopao nas je razgovor s jednim službenikom veleposlanstva koji je prema nama pokazivao razvidnu nesklonost, a i on nama nije bio baš simpatičan, pa je na toj prvoj stubi završio taj pokušaj. U životu sam se uvjerio kako je prvi dojam izuzetno bitan, i to se pokazalo i taj put.

Ta obostrana nesklonost nas je možda spasila od života u državi koja je kasnije  pretrpjela velike u biti pozitivne promjene, jer je ukinut aparthaid, ali je život tamo postao izuzetno nesiguran i opasan. S druge strane vjerojatno bismo na taj način izbjegnuli trpljenje napada JNA na dubrovačko područje, što je nesumnjivo bilo još daleko opasnije.

Dok sam tako planirao svoj odlazak ukazala se mogućnost dobivanja stana. Minčeta je raspisala natječaj i prijavili smo se zajedno i ja i Mariana, što nam je bila velika prednost jer su nam se bodovi zbrajali.

Predsjednik natječajnog povjerenstva bio je Nedjeljko Nola, jedan od onih članova Partije koji mi je bio osobito sklon.

Kako bi se smanjila mogućnost intervencije protiv mene i Mariane, po Nolinu savjetu prijavili smo se na samom izteku natječaja u posljednjoj uri.

Nakon što je sam izračunao bodove za prijavljene, a prije nego je sazvao povjerenstvo, Nola me je pozvao i s razočaranjem u glasu rekao kako se nalazimo na vrhu liste, ali isti broj bodova ima još jedan djelatnik, koji iz razloga što je dosta stariji, po pravilniku dobija stan, jer pravilnik kaže kako kod izjednačenog broja bodova prednost ima djelatnik koji je stariji.

Pokazao mi je listu i objasnio na koji način je izračunao bodove. Provjerio sam izračun i nije bilo pogrieške. A onda sam uočio spasonosnu mogućnost. Mariana i ja smo imali najbolji rezultat, ako ne bi bilo zaokruživanja na cieli broj nego bi se uzimala u obzir i brojke iza decimalnog zareza.

Rekao sam to Noli, a on mi je odgovorio kako se uviek i uobičajeno bodovi zaokružuju.

Upitao sam ga piše li to u pravilniku. Pogledali smo zajedno, ali o zaokruživanju bodova na cieli broj nije bilo ni rieči.

Nola mi je na to rekao kako mu to nije prvo izkustvo sa sudjelovanjem u stanbenomu povjerenstvu i kako je zaokruživanje uobičajena praksa.

Ali u pravilniku izrazito piše kako je prvi na listi onaj koji postigne najviši bodovni rezultat. Moj rezultat je nabolji, ako se uključe decimale, pa je zaokruživanje u stvari izigravanje pravilnika. Osim toga diete nam je na putu, a da se rodilo, bili bismo prvi i uz zaokruživanje rekao sam mu. Osim toga, nastavio sam, na taj način bi stan dobili Mariana i ja, a sam si govorio kako bi ti to bilo izuzetno drago. Sastavi listu s bodovima koji nisu zaokruženi, sazovi povjerenstvo i pokaži im listu. Nitko se ne će sjetiti nekadašnje prakse, a i ne će imati nikakove argumente.

Prihvatio je moj priedlog. Ostali članovi povjerenstva su se ponašali sukladno mojoj prognozi. Tako smo, zahvaljujući prijateljstvu Nedjeljka Nole, dobili stan, odnosno tako zvano stanarsko pravo na stan u Montovjerni.

To je značilo  imati prijatelja. Prijatelji se doista mogu najbolje  i najsigurnije prepoznati u nekim ključnim ili kriznim situacijama. Zajedničko piće i jelo i pijani razgovori sigurno nisu pouzdan pokazatelj, a to je kod definicije prijateljstva uobičajeni glavni kriterij za većinu ljudi.

Stan za koji smo se natjecali bio je u Montovjerni u velikoj zgradi koja se upravo dovršavala. Slučaj je htio kako je prijatelj Teo već bio uselio u svoj stan u istoj takovoj susjednoj zgradi, koja je bila izgradjena prva od planirane tri, pa smo tako postali susjedi.

Teo je dobio stan, premda je do tada živio u vlastitoj, doduše staroj kući. Kasnije je od tvrtke dobio novac za izgradnju nove kuće na tom svojemu zemljištu, ali zbog toga nije trebao vratititi stan, nego ga je vratio nakon što je uselio u izgradjenu kuću.

Novu kuću izgradio je kao dvojnu zajedno s bratom Tomom, koji je isto kao i Teo, nakon što je završio fakultet primio crvenu partijsku knjižicu, a odmah zatim je taj njegov potez bio nagradjen upraviteljskim položajem u dubrovačkoj zračnoj luci, da bi zatim došao na čelo obćinske skupštine. Teo je pak uz upravljanje tvornicom našao vriemena i snage i za članstvo u obćinskom Izvršnom vieću, odnosno obćinskoj vladi.

Komunisti su za sebe stanove i povoljne zajme dobivali po nekim svojim kriterijima, a mi nekomunisti, kao skromni gradjani drugog reda, stiskali smo se po drugorazrednim listama. sretni što imamo i takovu mogućnost.

Dobivanje stana je za nas bio kao zgoditak na lutriji, čija je vjerojatnost dobitka veća s većim brojem kupljenih srećaka, u stanbenoj analogiji, s većim brojem godina rada i života.

Unatoč svojoj mojoj spretnosti,  bez ,zbrajanja godina s Marianom, u Minčeti bih imao prigodu dobiti stan, odnosno stanbeno pravo, kako se to tada zvalo - pred mirovinu. A i to je bila samo neizvjestna mogućnost, jer je dodjela stanova nekomunistima ovisila o stanju u tvrdki. Ako nije bilo novaca, nije bilo ni stanova. To pravilo naravno nije vriedilo za komuniste, za čije je potrebe uviek bilo novaca, bez obzira na stanje u tvrtki.

Uselili smo se u stan prije nego se rodio Marko, a kad se Marko rodio - otišao sam iz Minčete, premda sam po pravilniku o dobivanju stanova trebao ostati u Minčeti sliedećih deset godina!

Stvar je spasila Mariana, koja je ostala raditi u Minčeti, a i moje pregovaračke sposobnosti. Upravi Minčete sam predočio kako odlazim raditi za IBM, što im može služiti na čast, jer se tu medju  njima u svom znanju usavršio pojedinac, kojega zovu u najveću i najnapredniju računalnu tvrdku u svietu, koja evo baš priprema programe za praćenje Mediteranskih igara u Splitu, zbog čega je u gradu pod Marianom nabavljen i instaliran golemi IBM-ov stroj. Obećao sam pomoći Minčeti svojim znanjem kad god se u buduće ukaže potreba, a to znanje će se sigurno silno uvećati radom u IBM-u.

Izmedju redova sam osim toga oprezno ukazao kako je moj položaj vršitelja dužnosti upravitelja ERC-a protivan mišljenju općinskoga “komiteta”, što će moj odlazak izgladiti, a osim toga u pravilniku o dodjeli stanova nije opisan scenarij ponašanja kad isti stan dobiju dvoje djelatnika, a zatim jedan ode, a drugi ostane zaposlen.

Sve što sam naveo kao argument bilo je točno. Tako je malo nakon što sam otišao iz Minčete i ERC-a, Minčeta prestala postojati jer se zajedno s tvrtkama Srdj i Budućnost udružila u golemu Dubrovkinju, koja je tako postala dubrovački trgovački monopolist. ERC- se pak prezvao u DERC- Dubrovački elektronički računski centar, i nije radio samo za Dubrovkinju, nego su se u njega uključile gotovo sve značajnije ostale dubrovačke tvrtke.

Tako je Krstulović ostvario svoju viziju spajanja, sukladno komunističkoj doktrini, koja se protivila svakoj konkurenciji i nastojala je sve što je moguće podvesti pod zajednički klobuk.

Krstulovićeva ideja je bila inače sukladna novom integracijskom trendu. Komunistička vlast je sklona promjeni trendova i smjerova, koji se onda provode dosljedno i svugdje ma kako to ne bilo nužno.

Suprotan trend, odnosno  razbijanje  većih entiteta na manje, inače se bio dogodio samo nekoliko godina ranije.  Tad su se sve tvrtke, pa i Minčeta morale razbiti na tako zvane OOUR-e, kako su se zbog praktičnosti nazivale Osnovne Organizacije Udruženog Rada.

Tako se jedna uspješna i relativno dobro organizirana tvrtka, poput Minčete, morala razpasti na puno dielova, koji su dobili svoje upravitelje,. Broj upravitelja i administracija se povećao, a dotadašnje uspješne poslovne procedure su bile narušene. Osim toga cjelokupno nazivlje se moralo promieniti, što je bio dodatni nepotrebit trošak.

U tomu procesu stradao je Roko Lujak, glavni upravitelj tvrtke, koji se za vrieme hrvatskoga proljeća 1971. nije dovoljno dovoljno razdvojio od onih koji su podržavali tadašnje hrvatske vjetrove, pa je bio smienjen.

Nisam znao što je s njim sve do dana kad sam u glavnoj zgradi vojarne, gdje su bila skladišta, pogrieškom ušao u jednu sobu pri vrhu zgrade i našao Lujaka kako sjedi za jednim stolom i gleda u zid preko puta.

To su bile prokušane partijske metode za članove koji bi se pokazali sposobnim, ali su po ponašanju  odstupali od ustaljenih pravila.

Iznenadjen sam upitao Lujaka za skladište koje sam tražio a on mi je ljubazno opisao gdje se skladište nalazi. Premda je bio komunist osjetio sam u tom trenutku sućut prema sudbini jednoga sposobnog čovjeka, kojega su, uz put budi rečeno, oni koji su ga smienili, donedavno dizali u nebesa.

Kad sam otišao iz Minčete, formalno gledano nisam se zaposlio u IBM-u nego u Intertradeu zastupništvo IBM-a, jer strane tvrtke nisu smjele u Jugoslaviji  poslovati izravno odnosno otvarati svoje poslovnice.

Sjedište tvrtke je bilo u Ljubljani, a na čelu tvrtke je bio, gle čuda, čovjek koji nije bio član Partije. 

U IBM sam primljen preko natječaja. Prvi korak u tomu procesu bilo je testiranje logike, nešto slično testovima inteligencije. Održano je u velikoj dvorani splitskog elektrotehničkoga fakulteta. Dvorana je bila puna pristupnika. Testiranje je vodio Slovenac psiholog, kojemu je procjena sposobnosti prijavljenih na natječaje za zaposlenje bio u IBM-u  osnovni i jedini posao, pa je, imajući vriemana na pretek posao prociene i odabiranja najpovoljnijih pristupnika pri zapošljavanju obavljao i za tvrtke s kojima je IBM bio u poslovnim odnosima.

Nakon što bi pregledao testove, nekolicinu ljudi s najboljim rezultatima bi pozvao na razgovor, a onda bi davao dao svoj priedlog.

Vidjevši izpunjenu dvoranu i svjestan kako mi je hendikep što nisam Spličanin nego mi obitelj živi na preko dvije stotine kilometara udaljenosti, poglavito što se radilo o zapošljavanju samo jednoga čovjeka, nisam bio osobiti optimist glede mogućnosti zaposlenja. Ali testove sam riešio sjajno, a izvrstan dojam sam ostavio i na Slovenca psihologa, pa je baš mene predložio za zaposlenje. S priedlogom se složio i Frane Matejčić, s kojim sam se bio sprijateljio tiekom svojih boravaka u IBM-ovu školskom centru u Radovljici. Još jedan dokaz kako se prijateljstvo može najbolje dokazati na djelu.

Tako sam konačno ostvario svoju želju za radom u IBM-u, što doduše nije bio rad u inozemstvu, ali je IBM prema zaposlenicima u državama izvan USA primjenjivao  iste kriterije, glede zahtjeva za znanjem i ponašanja prema poslovnim partnerima, školovanja, nagradjivanja. Jedino su, na žalost plaće bile sukladne plaćama u odredjenoj državi, premda uviek na samom vrhu u uzporedbi s drugima.

Odluka o odlazku u IBM nije mi bila laka. Ne samo zbog toga što sam trebao naći rješenje kako se osloboditi vezanosti za Minčetu zbog dobivenoga stana. Još teže mi je bilo zbog toga što sam upravo iz Kanade bio dobio sredjene papire za odlazak i zaposlenje u Torontu. 

U tomu mi je bio  pomognuo Miro Čutura, koji  mi se u to doba takodjer pokazivao kao pravi dokazani prijatelj. Čutura je bio u svezi s jednim svojim prijateljem koji je u Torontu utzpješno osnovao tvrdku koja se bavila elektro instalacijama. Trebao sam otići raditi kao električar, a Čuturin prijatelj, kojemu sam na žalost zaboravio ime,  mi je obećao kako ću, dokažem li se na poslu,  vrlo brzo dobiti mjesto inženjera sukladno svojemu obrazovanju. 

Odlazak u Kanadu je značio vjerojatan gubitak stana, ako bi Mariana i Marko otišli sa mnom, a odlazak preko oceana bez obitelji nije bio baš neka opcija, pa se i s te točke motrišta odlazak u Split, činio boljim rješenjem, premda je  najteži protuuteg  i toj odluci o prielazu na rad u IBM, bio mali Marko koji se tek rodio. Bilo mi je silno težko prihvatiti se posla koji je zahtjevao odvojenost od sinčića.

Razmišljao sam i vagao. Ostanak u Minčeti značio je zacementirati se i ne razvijati se uz vrlo vjerojatan gubitak tadašnje poslovne pozicije, jer je to bila želja najsnažnijeg čovjeka u obćini. Odlazak u Kanadu tražio je barem početni rad na razini za koju mi je bio uzaludan četverogodišnji trud oko završavanja fakulteta.

IBM se pokazao kao ipak najbolja opcija. Premda bih odlaskom u Kanadu vrlo vjerojatno izbjegnuo najteže dane u životu i za sebe i za obitelj, kad nas je 1991. nemilosrdno napala Jugoslavenska Armija.

Smjestio sam se u hotel Split u Duilovu. Tamo je za moju novu tvrtku, puno za prazno, bilo rezervirano nekoliko soba. Sobe nisu bile predvidjene za nekoga koji je formalno zaposlen u splitskoj poslovnici, ali sam se našao s Borisom Sakačem koji mi je bez problema odobrio uključenje u njegovu kvotu soba.

Izim što sam na taj način dobio bezplatan stan i hranu, za vrieme večere dobio sam mogućnost susretati se i razgovarati s kolegama iz Zagreba ili Ljubljane i stjecati dodatna prijateljstva i znanja.

Kad bih otišao u sobu na spavanje uzeo bih stručne knjige i čitao ih nastojeći na taj način nadoknaditi znanje koje mi je nedostajalo, jer sam se do tad bio razvio kao stručnjak samo za vrstu računala kakova je bila instalirana u Minčeti, a IBM je proizvodio i prodavao daleko širi diapazon proizvoda, i na  području očvrsja i naputbine.

Najviše brzoga novog znanja pokupio sam iz debeloga priručnika, koji sam odmah, kao i svi drugi IBM-ovci mojega ranga  dobio na osobnu uporabu. Zvao se “Selected Program Line”, a zvali smo ga skraćeno SPL.