37

Po završetku vojske vratio sam se na posao u Minčetu. Željno sam očekivao prvu plaću, jer sam bio podpuno ostao bez novaca, a nisam želio biti na teret roditeljima. Čim sam dobio plaću počastio sam se kupovinom na na obroke prvog dalekovidnika u boji, te registrirao samovoz Renault 8, koji je neregistriran bio  čekao moj povratak iz vojske.

Kao perspektivan inženjer sa samovozom svidjao sam se curama, ali avanture su baš te godine po mojemu planu trebale prestati. Dosta ranije sam bio odlučio kako ću se oženiti kad napunim dvadeset i osam godina, jer mi je status oženjenoga čovjeka izgledao skladnije od statusa neoženjenih starih mladića.

U konkurenciji je bilo dosta cura, ali prednjačile su moja današnja žena Mariana i jedna cura koja nije bila iz Dubrovnika, a bila je izuzetna ljepotica. Studirala je pjevanje i violinu i bavila se manekenstvom. Marianina glavna prednost je bila činjenica što je iz Dubrovnika i što je osam centimetara niža od nadprosječno visoke manekenke. U stvari najveća Marianina prednost je bila njezino relativno siromaštvo. Njezini roditelji u Sudjurdju na otoku Šipanu posjedovali su doduše puno zemlje i gradjevina, ali u to doba to nije imalo gotovo nikakovu vriednost. Roditelji Marianine konkurencije su pak bili izuzetno dobro stojeći i obrazovani.

Ipak odlučnu ulogu je imala ljubav koju sam osjećao prema svojoj dubrovačkoj odabranici, koja je takodjer bila izuzetno liepa.

Vjenčali smo se te iste godine, i dalje zajedno krenuli u životnu borbu za “bolje sutra”.

ERC- sam našao na novomu mjestu, u prizemlju zgrade današnje porezne uprave.

Ognjen Krstulović je bio započeo ostvarivati svoj plan okupljanja drugih dubrovačkih tvrdtki oko Minčetina računskoga sriedišta. U isto vrieme je zagovarao i udruživanje svih dubrovačkih trgovačkih tvrdka u jednu.

Za ostvarenje svoje zamisli glede okupljanja oko računala trebalo mu je zaposliti još ljudi. Ovaj put to nije učinio preko mene, nego kroz partijske sheme, pa je u ERC- doveo trojicu članova Saveza komunista,  Srbina Zdravka Vuksanovića, Crnogorca Čeda Djukića i muslimana Bajra Sarića. Na taj način je  sastav ERC-a postao više u skladu s jugoslavenskom komunističkom praksom.

Uzpostava povezanosti oko računala s drugim dubrovačkim tvrtkama uporabili su Maro Rathman koji je ubrzo prešao voditi informatiku u Atlantsku plovidbu, i Ante Obad koji je u istom svojstvu otišao u HTP Dubrovnik, pa je tako naglo broj Hrvata u programerskom dielu ERC-a, sa 100% spustio na polovicu.

Krstulović svoje ideje nije mogao realizirati kao voditelj jednoga odjela u Minčeti, a bio je primjer jugoslavenskog komunističkog vizionara. Kao inteligentan čovjek, krenuo se uzpinjati po komunističkoj ljestvici i došao na sam vrh u dubrovačkoj općini. Izborio se za mjesto tajnika (“sekretara”) općinskog Saveza komunista, što je bio bez konkurencije najjači položaj u općini.

Svoje mjesto u “Minčeti” nije želio napustiti. Pozivao se na svoju želju za održavanjem veze sa “strukom”, premda kroz godine nikad nije završio i primienio onaj svoj prvi programerski zadatak. Takovih čuvanja mjesta za sebe, kasnije sam se nagledao u životu.

Prihvatio je veću plaću u općinskomu komitetu, ali je komitet plaću, po njegovoj želji, uplaćivao na račun Minčete, a Minčeta ju je isplaćivala njemu kao svojemu djelatniku. Svoj ured u Minčeti je zaključao i tako zaključan trebao ga je čekati godinama dok on ne završi svoj mandat u komitetu, bolje rečeno dok se ne pojavi neki komunist koji će ga preteknuti u ambiciji i doći na njegovo mjesto.

Ipak netko je u njegovoj izočnosti trebao voditi ERC. Krstulovć je za svojega nasljednika predložio Zdravka Vuksanovića, koji se tek bio zaposlio. Taj njegov izbor nije se svidio ni meni ni većini u Minčeti, ukljućujući upravitelja Miša Katušića.

Nije se bilo lako suprodstaviti najutjecajnijem čovjeku u općini. Rješenje je pronadjeno u sazivanju tako zvanog Zbora radnih ljudi, odnosno svih radnika tako zvane radne zajednice, kako su se tada moderno komunistički nazivali računovodstvo, platne službe, transport i drugi odjeli koji su pružali usluge OOUR-ima Minčete,

Zbor radnih ljudi je  nominalno u to doba tako zvanoga samoupravljanja bilo najsnažnije tielo odlučivanja, jače ud glavnoga upravitelja, pa su ga upravitelji znali kao pokriće sazvati baš kad nisu  s nekim svojim  odlukama željeli ostati sami na vjetrometini.

Zbor radnih ljudi me je gotovo jednoglasno izabrao za upravitelja ERC-a, premda je bilo svatkomu jasno kako moj konkrent  Vuksanovića ima podporu prvoga komunista u Općini.   U stvari izabran sam  za vršitelja dužnosti upravitelja, jer je ulogu upravitelja i dalje virtualno zadržao Krstulović.

Miše Katušić se na taj način elegantno odupro Krstuloviću bez ugroze svojega položaja. I  Vuksanović je odahnuo. Barem tako mi je rekao, naglasivši, kako mu je drago što nije izabran on nego ja, jer se, kao dojučerašnji pripravnik  ne osjeća dovoljno sposobnim za to mjesto. Ispričavao mi se što mi je konkurirao i objašnjavao mi je kako je morao prihvatiti priedlog svoga “sekretara”. 

Odgovorio sam mu kako ga shvaćam. Sjetio sam se ali mu nisam spomenuo slučaj, kad se Teo s kojim mjesecom radnoga izskustva,  prihvatio ne mjesta upravitelja odjela, nego glavnog upravitelja ciele tvrdke. Nisam ga želio ohrabrivati u tomu smjeru.

Vjerojatno je to bio prvi slučaj izbora na neko upravljačko mjesto jednog nekomunista u konkurenciji s komunistom.

Nije to bio jedini slučaj u kojemu sam bio poznata iznimka. Suprotstavio sam se kad je nešto ranije bio razpisan tako zvani općenarodni zajam za ceste.

U svojoj komunističkoj maniri Krstulović je u ERC-u sazvao sastanak svih  zaposlenih.

Odmah je rekao kako on daje u obrocima jednu cielu svoju plaću nepovratno, to svetčano ubilježio na jedan list papira, a onda zatražio od prvih koji su sjedali do njega, neka izjave koliko će dati. Ljudi su se zatim jedan po jedan  tiho odricali svojih novaca, sve dok nije došao red na mene.

Rekao sam kako ne ću dati ništa. Izenadjeni Krstulović me upitao za razlog. Odgovorio sam mu protu pitanjem, trebam li navoditi razlog ako ne ću i je li upisivanje davanja zajma obvezno. Odgovorio mi je kako zajam nije obvezan i ne trebam navoditi razloge, ako ne ću i zamolio me neka se ipak pridružim ostalima, jer se radi o izuzetno važnoj akciji.

Rekao sam kako ću ipak objasniti zašto se  ne želim pridružiti “akciji”.  Jednostavno nemam novaca za bacanje, a imam i negativno izkustvo iz ne tako davne 1971. kad su skupljani novci za izgradnju autoceste Zagreb Split, a nije ništa izgradjeno. U stvari izgradjena je od tih novaca željeznička  pruga Beograd Bar.

Krstulović me je pokušao još nagovarati, ali nije uspio. Ostali nakon mene su tužno i pokunjeno svi od reda ipak dali svoj pristanak.

Nakon toga u ured mi je došao tajnik ( “sekretar”) partije u Minčeti Ivo Krešić i molio me neka ne budem iznimka koja narušava sklad. Rekao sam mu kako moj potez čini dobro cieloj toj akciji, jer stvara sliku dragovoljnosti  nečega što je u stvari nametnuto.

Nisam uvjerio inače simpatičnog Krešića, pa je iz rukava izvukao još jedan adut. Rekao mi je kako se o meni razgovaralo u komitetu i njemu su dali u zadatak neka mi ponudi ulazak u partiju.

Nasmijao sam se i odgovorio kako se ne želim baviti politikom nego strukom, uporabivši tako Krstulovićev argument.

Tako se dogodilo kako sam jedini od gotovo tisuću zaposlenih sliedeći mjesec dobio cielu plaću. Nakon toga su mi se drugi zaposleni dolazili tužiti se zbog smanjenja svojih prihoda. U meni su gledali nekakovu utvrdu otpora.

Razočaravao sam ih svojim iskrenim odgovorima kako su si sami krivi, jer ih nitko nije tjerao na davanje novaca, a ja sam tomu primjer.

Ne znam je li u cielomu Dubrovniku bilo primjera poput mojega, i koliko je takovih primjera bilo u cieloj tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj.