45

Ratovi uredjaji su još neko vrieme stajali na carini. Bilo mu je žao što nije poslušao moj priedlog i poslao ih zajedno s mojim uredjajima Peru u Beč. Premda bi u tom slučaju Pero vjerojatno morao platiti carinu i za njega i za mene.

Kao Splićanin Rato je u splitskoj carini ipak s vriemenom pohvatao neke veze. Jedino što su mu izišli u susret bio njihov pristanak na davanje paketa njemu, a on ih je morao izvesti preko granice i to mu se na granici trebalo upisati na popratni dokument koji je izdala splitska carina. A dokument je nakon toga  trebao donieti i pokazati splitskim carinicima.

Cieli proces se još više zakomplicirao jer je on u to doba, zbog razloga kojega se ne sjećam, ali znam kako je bio krajnje bezazlen, bio privremeno ostao bez putovnice.

Igrom slučaja ukazala se potrieba za odlazkom u Umag baš nas dvojice. S Ratovim zelenim Golfom odvezli smo se u Umag. Ostavio sam Rata u hotelu, a zatim sam zajedno s paketima krenuo prema Trstu. Prelazeći granicu  Škofije pokazao sam uredjaje koje izvozim, i dobio potvrdu kako je roba izvezena.

Odvezao sam se do Trsta, kupio nekoliko stvari i darova za obitelj i vratio sam se na carinski prielaz Fernetiči . Bio sam spreman platiti carinu, pokazujući pojedine komponente,  koje sam inače na jednom mjestu u Trstu bio izvadio iz škatula,  škatule bacio kontejner za smeće. Uredjaje sam stavio svatkoga za sebe u najlonske vrećice i pomiešao ih s vrećicama s čokoladama, sirom,  špagetima i drugom hranom i dječjim igračkama koje sam kupio svojoj obitelji.

Spremao sam se deklarirati uredjaje kao rabljene, te izpričati kako sam svakoga dobio po izuzetno povoljnoj cieni, ali zato nisam želio svoju povoljnu trgovinu ugrožavati traženjem računa, jer sam opazio kako to trgovcu nije bilo drago. Pozvao bih zatim carinike neka uredjaje sami prociene, a ja ću platiti carinu.

Opazio sam kako carinici nemaju namjeru otvarati moj prtljažnik, pa sam produžio dalje prema Umagu, prištedivši Ratu liep novac. Kao što je to učinio Pero u mojemu slučaju.

Rato nije znao što bi od sreće. A u stvari i njegov slučaj se samo bio uklopio u nelogičnosti funkcioniranja jugo komunizma.

Unutar jugoslavenskih granica nije nedostajalo samo za ondašnje pojmove luksuznih artikala, poput hi-fi uredjaja, ili francuskih parfema i konjaka,  škotskih  whiskeya, Nesttle čokolada. Nestašice osnovnih životnih stvari  su u Jugoslaviji bile uobičajena pojava. U godinama odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, to se i moglo opravdati, ali trideset i više godina kasnije za to nije bilo nikakovoga opravdanja. Komunistička vlast je nestašice nazivala štednjom. Država je tako s pomoću nestašica štedjela troškove gradjanima. Ne dajući im mogućnosti kupovati ono što im treba, ostavljala je novce u njihovim žepima, a sebi smanjivala prihode od poreza! S druge strane na djelu je bila silna inflacija, pa bi novci u žepu gradjana bili svaki dan sve manje vriedni.

Bilo je sve to krajnje nelogično, ali takovi ljudi su bili na vlasti. Negativna selekcija je učinila svoje.

Do smrti diktatora Tita nestašice su se naknadjivale zaduživanjem u inozemstvu. Na taj način stvarao se privid koji je godio i Titu i njegovim brojnim stranim gostima, koje je častio na tudji račun, ali je odgovarao i brojnim komunistima ili njihovim suradnicima, koji su bili zadovoljni s nezasluženim mrvicama.

Tako sam sa svojih službenih putovanja donosio uglavnom strana pića i čokolade, a nestašica kave koju sam zatekao u Turskoj kad sam prvi put tamo došao činila mi se čudnom i neobičnom. Kad sam nakon mjesec dana ponovo stignuo u Istanbul, donio sam sa sobom nekoliko kilograma kave na dar ljudima, koje sam ranije upoznao, .

A onda, godinu dana kasnije kave je nestalo i u Jugoslaviji. I ne samo kave, nego i ulja, i sredstava za pranje rublja i posudja, i dječje hrane i još puno toga drugoga. 

Listu kupovine na svojim putovanjima u inozemstvo sam tako morao proširiti i na kavu i na dječju hranu.

Nije to bilo osobito obterećenje za moju prtljagu jer su količine koje su se smjele unositi u Jugoslaviju i bile ograničene na jedan kilogram kave, jednu bocu alkohola i slično. Smiešno je bilo zaključivanje tih komunističkih mozgova na vlasti. Sami nisu znali osigurati dovoljnu ponudu nekih osnovnih životnih artikala, a spriečavali su donošenje tih nedostajućih artikala  ljudima, koji su putovali u inozemstvo, ili su iz inozemstva dolazili doma za blagdane, što bi inače barem ublažilo krizu.

Najteže je ljudima padala nestašica goriva za njihove samovoze i redukcije u obskrbi električnom energijom. Gorivo se na crpkama moglo nabaviti samo kroz bonove. Svaki samovoz je imao pravo na 40 litara mjesečno, što je bilo nekima dovoljno, ali za neke poput mene, koji sam stalno bio na putu, to je bilo strašno. I stoga što me se na taj način sprječavalo u obavljanju mojega posla i zbog toga jer su mi prihodi od kilometrine i dnevnica bili ozbiljan izvor prihoda.

Naravno došlo je do trgovine bonovima, jer su ih prodavali oni kojima je 40 litara mjesečno bilo previše, ili su bili negdje izvan svojega mjesta boravka, ili su bili bolesni i t. d. Oni koji su živjeli uz granice, punili su spremnike u Italiji ili Austriji. Mi u Dubrovniku o tome smo samo mogli sanjati.

Riešio sam taj problem nabavljajući bonove na crnomu tržištu, a i susjed Ivo koji je radio u INI, znao mi je dodatno napuniti spremnik.

Druga mjera štednje u svezi s vožnjom samovoza svaki drugi dan, takozvani par-nepar, pogodila me još više. Tu se nije dalo ništa učiniti. Morao sam precizno planirati odlazak i  vratiti se ili istog dana li za dva dana ili za pet dana. Kad bih pošao na primjer u Split, što je bilo moje najčešće odredište, i planirao ostati pet dana, a posao bih obavio za četiri dana, morao sam čekati još jedan dan kako bih se uputio doma. U dane kad po Splitu nisam smio voziti, problem bih rješavao na način što bi netko iz tvrtke u koju sam trebao ići dolazio po mene u hotel ili splitski ured.

Kako sam nastojao biti s djecom što je više bilo moguće, prisilni dodatni boravak težko mi je padao. U takovim slučajevima bih  krenuo prema Dubrovniku točno u pola noći.

Jedne večeri sam tako proveo u družtvu veliki dio večeri. Kad se približila polnoć, otišao sam do samovoza, kako ne bih propustio krenuti točno na vrieme. Do poklapanja kazaljki je nedostajalo još desetak minuta. Sipila je kišica, a ja sam spustio sjedalo i zatvorio oči. Probudio sam se tri ure kasnije, kad sam trebao biti već doma u postelji!

Rezignirano sam podignuo naslon sjedala, uključio motor , krenuo i stignuo doma kad se počelo svitati.

Silno težko je padala i redukcija struje, koja se dogadjala svake druge večeri. Ublažio sam je kupovinom punjača akumulatora, s kojim bi po danu punio jedan akumulator za samovoze, a uvečer bi na akumulator priključio samovozne žarulje, pa je stan bio osvietljen bolje nego je to mogao biti uz pomoć lojanica. Kad bih ja bio na putu, Mariana bi uključivala i isključivala  ispravljač i priključivala i odspajala žarulje.

Igrom slučaja za tih redukcijskih dana u posjet nam je došao stric Fedor iz Beograda. Bilo mi je drago ugostiti ga, ali na jednu njegovu primjedbu, koja je bila po malo zlobna, nisam odolio ne odgovoriti mu još zlobnije i upitati ga pogadjaju li redukcije i njih u Beogradu, premda sam znao odgovor. Odgovorio mi je kako kod njih nema redukcija jer je republika Srbija veliki proizvodjač električne energije, koju dobiva iz hidroelektrana i velikih nalazišta ugljena.

Rekao sam mu na to kako se u republici Hrvatskoj nalaze gotovo svi izvori nafte, koja bi nam bila dovoljna za naše potrebe, ali bonovi za benzin i par-nepar vriede u Hrvatskoj jednako kao i u svim drugim jugoslavenskim republikama i upitao sam ga kako to onda Srbija ne pokazuje jednaku vrstu solidarnosti.

Takov razgovor nije bio prihvatljiv njegovomu mentalnomu sklopu. Odgovorio mi je kako su mu poznati moji stavovi i on ih ne želi slušati.

Za strica Fedora sam već dugo bio njegovo veliko razočaranje. Dok sam bio diete volio me je i želio mi je izkreno pomoći na mojemu životnomu putu. Kad sam bio na kraju gimnazije predlagao mi je studiranje u Beogradu, gdje bi mi on bio pri ruci. Kad sam se odlučio za Zagreb, savjetovao mi je neka podjem na tamošnju vojnu akademiju, u čemu bi mi on pomogao sa svojim vezama.  Kad sam se ipak upisao na elektrotehnički fakultet, prigodom jednog njegova dolazka u Zagreb, posjetio me je i odveo na objed, a zatim i u posjet vojnoj akademiji,  gdje mi je opet ukazivao koliko bi za mene bilo bolje kad bih se tamo prebacio sa svoga fakulteta, jer bi mi to omogućilo daleko ugodniji život i za vrieme studija i kasnije.

Znao sam kako sam mu drag i kako mu mogu sve reći bez posljedica, pa sam mu više ili manje izravno rekao kako ne volim ni vojsku ni zviezdu petokraku, niti mi se svidja država u kojoj živim i kako ću, kad završim svoj  fakultet biti u mogućnosti nastaviti živjeti negdje na zapadu, a ne biti prisiljen na služenje JNA.

Tada me je odslušao dosta mirno, premda s izrazom razočaranja na licu.  Nakon toga smo se sretali nekoliko puta, ali više nismo otvarali tu temu.

Ovaj put nije mogao izdržati moje primjedbe, možda baš stoga što se u sebi s njima slagao, a nije se usudjivao to priznati,  pa je pokupio svoje stvari i odvezao se kod Mila u Cavtat. Uzalud sam ga zaustavljao. Iz Cavtata je kasnije odputovao ne javivši mi se.

Moje rieči su kod njega vjerojatno proizvele dvojak učinak. S jedne strane ugrožavao sam njegov komunistički sviet, a s druge strane, kao pametan i pošten čovjek, morao je priznati, a to nije želio, kako su moji stavovi izuzetno utemeljeni.

Inače o nestašicama, redukcijama i bonovima u tadanjim medijima, razumljivo i sukladno komunističkoj doktrini, nije se govorilo kao nečemu negativnomu, kao što se ni o čemu u svezi s komunistima i komunističkom vlasti nije loše pisalo ili javno govorilo.

Pristup medijima slobodoumnim ljudima nije bio moguć, a za glasnije opiranje ili prosvjedovanje, gubila se sloboda pa i glava.

Nešto kasnije za mojega službenoga posjeta Beogradu nazvao sam strica Fedora, a on je bio razvidno silno sretan što me čuje.

Našli smo se u jednoj kavani i pričali srdačno ne spominjući naše ranije razmirice. Vidjelo se kako želi čim dulje ostati sa mnom u družtvu.

Kako sam uskoro trebao otići u zračnu luku i odputovati, odlučio sam se otići u jednu obližnju banku uzeti još nešto novaca, kako bih ih odnio sa sobom u Dubrovnik i položio na svoj račun.

Stric Fedor je otišao sa mnom i sa za njega tipičnim dobrim pogledom promatrao kako njegov netjak popunjava ček. Vidjevši kako sam uporabio rieč “tisuća” našao je nužnim reći službenici kroz okno na blagajni, kako “evo tako pišu oni u Hrvatskoj”.  Službenica je sa svojim izrazom lica pokazala kako je njegovo opravdanje bilo suvišno.

Stric nije znao kako sam predhodno na drugim beogradskim bankama već bio podigao dosta novaca rabeći “tisuću” i nigdje nisam opazio bilo kakovu odbojnost ili neprihvaćanje.

Rastali smo se kao pravi stric i netjak koji se vole.