44

Za vrieme toga spomenutoga jednotjednoga posla u Jugotankeru, smjestio sam obitelj u Murteru kod rodjaka Živka, a ja sam svako jutro rano odlazio sa svojim samovozom u Zadar i vraćao se predvečer. Djeca i žena su se kupali na liepoj murterskoj pjeskovici Slanici, u čijoj blizini, na samoj morskoj obali u kućici strica Vale ljeto su provodili moj otac i majka.

Marko je tu naučio plivati.

Posljednjeg dana toga radnoga tjedna, cielu obitelj uključujući oca i majku, odnosno nona i nonu, odvezao sam u Zadar i ostavio ih kod očevoga prijatelja, koji ih je liepo ugostio i pokazivao im Zadar, dok sam ja radio.

Za vrieme mojega posla u Makarskoj obitelj sam znao odvesti u hotel Meteor, gdje sam i onako cijelo vrieme imao rezerviranu sobu. Radio bih, a djeca su najviše vriemena provodili u velikomu zatvorenomu hotelskomu bazenu, što je za njih bio pravi ugodni zimski dogodjaj. Vidjali bi se na zajutraku i večeri.

Ponekad bih, uz blagonaklonost uprave u Minčeti, i uz none-nono dječji servis, na svoje pute vodio Marianu. To za nju i nije bilo nešto osobito, jer bih u takovim slučajevima   vrieme tiekom dana morala provoditi sama, dok sam ja vriedno radio ili skupljao znanje. Tako je bilo i u Milanu, u kojega sam stigao prešavši u jednoj vožnji 1100 kilometara udaljenosti iz Dubrovnika.

Nije to bio lagan zadatak, ali sam morao tako postupiti, kako bih izbjegnuo plaćanje iz svojega žepa  izuzetno skupe zrakoplovne karte i za Marianu.

Bio je to s vozačke točke motrišta pravi izazov, koji se urezao u pamćenje i meni i Mariani. Nakon što sam prošao torturu vožnje duž ciele Jadranske magistrale i približivao se Trstu, sustigao sam jedan Alfa Romeo talijanskih, točnije tršćanskih  registracijskih pločica.

Vozač se u vožnji ponašao dosta bezobrazno. Bilo je jasno kako je sporiji od mene, ali mi nije dopuštao pretjecanje. Ipak prevagnulo je moje golemo izkustvo. Ugrabio sam jednu prigodu i preteknuo ga. Nisam imao strpljenja igrati se s njim. Iza nas je ostao dugačak put, a preostao nam je put talijanskom auto cestom do Milana.. Bio sam krenuo vrlo rano ujutro, računajući kako ću na cilj stići  do uvečer.

Nakon što sam preteknuo Talijana, pokazao sam mu lievom rukom rogove, uzdignuvši iznad glave kažiprst i mali prst.
To je čovjeka, s kojim je u samovozu takodjer bila jedna žena, podpuno izbacilo iz takta. Počeo mi je bljeskati i trubiti, a ja sam pritisnuo papučicu i postupno mu nestao s vida.

Na žalost sustigao me je na jugoslavenskoj granici i dok sam ja davao putovnice na pregled, on je izišao iz svojega samovoza i dotrčao do mene vičući policajcima i carinicima te pokazujući na mene “Corni, corni”.

Činio sam se lud i nisam reagirao, a jugoslavenski granični službenici su razjarenoga Talijana uputili neka udje natrag u svoje vozilo. Na talijanskomu carinskomu prielazu bilo je puno gore. Carinici su pokazali razumievanje za svog sunarodnjaka, jer je i njima, kao i njemu najveća moguća uvreda bilo pokazivanje rogova. Ja sam se pak gradio kako ne znam talijanski i ne shvaćam o čemu se radi, kazavši  na engleskom Talijanima, kako me je čovjek sigurno s nekim zamienio.

Pustili su me proći, ali moj problem nije bio riešen. Talijan je ovaj put po širokoj jednosmjernoj cesti jurio za mnom trubeći i bljeskajući svjetlima, sve dok se nisam uspio uhvatiti autoceste koja vodi prema Milanu, a Talijan je na njegovu žalost morao skrenuti prema Trstu.

Mariana je bila ciela prepadnuta, a ja sam odlučio ubuduće biti oprezniji i ne davati si oduška kad to nije nužno.

U Milanu smo se smjestili u izuzetno udobnomu hotelu blizu željezničkog kolodvora. Soba je bila velika poput stana, a kupatilo poput sobe. Samovoz sam parkirao i ostavio u podzemnoj hotelskoj garaži. Sliedećih dana Marianu bih ujutro ostavljao u sobi, a po mene bi došao vozač koji bi me odveo u IBM-ov golemi posjed na periferiji Milana, gdje sam onda cieli dan vriedno učio, a objedovao bih u tamošnjemu restaurantu.

Mariana bi me predvečer dočekala u sobi, a onda bismo se zajedno odvezli lokalnim vlakom u sriedište Milana u nastavak Marianina razgledanja trgovina, te na večeru.

Mariana je uz pomoć hotelskoga osoblja saznala kako se najlakše javnim prievozom prebaciti  do sriedišta grada, pa me tako poštedjela truda.

Nije bila osobito sretna, provodeći dane sama, šetajući po gradu ili gledajući dalekovidnicu u sobi,  i čekajući me.

Nakon što smo u petak otišli iz hotela, a prije nego smo krenuli natrag prema Dubrovniku, ušli smo u jednu veliku trgovinu pored puta i obskrbili se, uobičajeno za sve tadašnje jugoslavenske putnike, s onim što nije bilo moguće kupiti u Jugoslaviji, u stvari samo s djelićem nama nedostajućih stvari, kojih su inače bile pune slobodne zapadne zemlje.

Pri tomu smo morali procjenjivati hoćemo li zbog toga imati problema na jugoslavenskoj carini. Mariana je srećom  predhodno bila kupila puno toga, pa smo prtljažnik dopunili uglavnom sa stvarima koje su bile pokvarljive i nisu se iz tog razloga smjele kupiti predhodnih dana. Bilo je to doba nestašica u Jugoslaviji, i to ne nekih specijalnih exkluzivnih proizvoda i marki, nego osnovnih životnih artikala, poput ulja, dječje hrane, kave, detergenata.

Vrijeme je brzo prolazilo, i prema Dubrovniku smo krenuli u sumrak.

Vriedno sam i brzo provezao talijanski dio puta odnosno autocestu. Carinu smo prošli bez problema, a nakon toga sam se morao uključiti ponovno na vijugave dvosmjerne jugoslavenske ceste.

Duboko u noći nije bilo prometa, ali je trebalo svladavati zavoje i držati oči otvorenima. Jadna Mariana je cielo vrieme nastojala nešto pričati i propitivati me kako bi osigurala na taj način moju budnost. Uz to mienjala je krugovalne postaje nakon što bismo bismo prošli odredjeni dio puta i nestalo bi signala s jednog odašiljača, a pojavio bi se drugi.

Nije tad bilo baš puno krugovalnih postaja. Uz tri programa radio Zagreba, tu i tamo bi se pojavila neka lokalna postaja, ali te postaje bi u pravilu prestale s odašiljbom tiekom noći.

Kad smo se prešavši Maslenički most počeli približavati Zadru vozeći se dosta dugim pravcima, više nisam mogao slušati ni krugoval ni Marianu. Dosta grubo sam joj rekao neka prestane govoriti i ugasio krugoval. Osjetio sam kako više nemam kapacitet za primanje bilo kakovih signala, osim slušanja  zvuka motora i gledanja ceste ispred sebe.

Mariana je pokunjeno zaspala, a ja sam nastavio voziti i konačno, nakon što se dosta razdanilo zaustavio se u Omišu. Izišli smo iz samovoza, i u jednoj kavani popili kavu i pojeli neka peciva, a onda nastavili prema Dubrovniku. Stignuli smo doma oko deset ura. Djeca su oduševljeno razgledala što smo im donieli, a ja sam se strovalio u postelju i munjevito zaspao.

Taj put nije bio najveći koji sam vozeći prošao bez odmora. Dubrovnik je prokleto puno  udaljen od svih ozbiljnih mjesta u Europi. Za vrieme tih mojih IBM-ovskih vriemena doista sam prešao puno kilometara za upravljačem, a to se kasnije u životu nastavilo za boravaka u Iranu i Australiji.

U Milano sam kasnije službeno odlazio još dva puta, ali mi avantura duge vožnje više nije padala na pamet. Liepo bih odletio iz Dubrovnika za Zagreb a iz Zagreba za Milano.

Ti boravci su mi ostali u sjećanju po mojim kolegama iz ciele Europe,  s kojima sam zajedno slušao predavanja i sudjelovao u jednom stručnom seminaru u liepo uredjenomu golemomu sjedištu IBM-a na dosta udaljenoj obodnici Milana.

Za vrieme stanki Niemci, Francuzi, Englezi i Danci su s puno entuzijazma svakodnevno listali prospekte i zemljovide, tražeći najatraktivniji restaurant, u kojemu bi zatim rezervirali stol za večeru.

Nitko od nas sigurno nije bio gladan. U samom zgradi IBM-a se servirao izuzetno ukusan objed i moglo se jesti koliko se htjelo, ali mojim kolegama iz zapadne Europe, medju kojima su se u tomu pogledu posebice isticali Danci, bila je neka vrsta hobia svako večernje istraživanje milanskih restauranata. Nakon što bi nas  predvečer IBM-ovi samovozi razporedili po hotelima u kojima smo se smjestili, svi bismo se u vrieme koje smo dogovorili dovezli do restauranta odabranog za vrieme stanki u predavanjima.

Tu bi usliedila savjetovanja, medjusobna i sa konobarima, oko izbora jela.

Bio sam jedini iz siromašne komunističke zemlje, i te exhibicije me nisu osobito zanimale, ali sam sudjelovao jer se nisam želio izdvajati. Račun za večeru bismo na kraju dielili na jednake dielove. Za mene su to bili ozbiljni iznosi, a za moje kolege sitnica. U pravilu su imali plaće više nego peterostruko veće od moje.

Bili su u uzporedbi sa mnom, svi bogati, ali ne i naivni. Dokazao mi je to jedne večeri jedan Francuz. Ka smo izlazili iz restauranta nisam našao svoj kišobran, koji sam bio ostavio na za to predvidjenom mjestu na ulazu. Krenuo sam prosvjedovati restaurantskom osoblju, ali me Francuz zaustavio, odabravši jedan od kišobrana koji su bili tu i pruživši mi ga. Netko je vjerojatno pogrieškom uzeo tvoj, ti pogriješkom uzmi ovaj, a vlastnik ovoga neka onda uzme neki drugi. Na koncu nitko ne će biti oštećen, a nitko ne će pokisnuti, objasnio mi je. Drugi su klimali glavama, a ja nisam imao druge nego složiti se s tom njihovom zapadnjačkom logikom.

Najveći put praktički bez odmora bio je jedne tjednice, kad sam u petak u noći krenuo iz Splita, ujutro stignuo u Maribor i vratio se popodne u Dubrovnik.

To nije bio službeni nego privatni put, a tih preko 1200 km sam odvezao u podpunosti sam.

Putu je predhodila jedna čudna procedura, odnosno izživljavanje jugoslavenskih carinika nad mojim vlasničtvom.

U to doba u Jugoslaviji nije bilo moguće nabaviti pristojan HI-FI uredjaj. Sve što je stajalo na razpolaganju za kupovinu bilo je skupo, nekvalitetno i zastarjelo. S druge pak strane uvoz takovih uredjaja je bio moguć do visine od izmedju dvije do tri stotine dolara vriednosti, ne sjećam se dobro pravoga iznosa. Za te novce i u inozemstvu se nije moglo nabaviti baš ništa s ozbiljnom kakvoćom.

Od svojih zagrebačkih kolega sam saznao kako se može doskočiti tim ludim carinskim preprekama. Treba HI-Fi  složiti od  komponenata, a ne ga nabaviti kao cjelovit uredjaj. Ciena svake komponente treba biti niža od carinskog limita i stvar je riešena.

Nekolicina kolega iz Zagreba je na taj način već bila riešila svoju želju za slušanjem glasbe iz izvora visoke kakvoće, a kao pouzdano mjesto na kojemu se uredjaji  mogu naručiti, dali su mi adresu i broj brzoglasa jedne tvrtke locirane u Luxembourgu.

Kolege iz Zagreba su me takodjer podučili što je najisplativije naručiti. Bili su to pojačalo, tuner, gramofon i tape-deck japanske tvrtke Sansui, koja je takodjer prodavala i ormarić u koji su se slagale ti uredjaji. U ormariću je na dnu bio predvidjen prostor za smještaj LP ploča, a vrh ormarića je bio predvidjen za postavljanje gramofona.

Zvučnici su po kolegama morali biti marke Acoustic Research ili skraćeno AR.  Njih nije bilo moguće uvesti preko te tvrtke u Luxembourgu, nego je trebalo snaći se na neki drugi način.

Bilo je to vrieme snalaženja, a ja sam se u tom slučaju munjevito snašao, jer se igrom slučaja iz Engleske bio javio Marianin brat Božo, koji je navegavao. Izdiktirao sam mu preko brzoglasa precizno kakvo zvučnike treba kupiti, a on je to odmah obavio i zvučnike brzo nakon toga dovezao u Rieku, gdje ih je bez problema izkrcao s broda preskočivši carinu.  Tako sam riešio  dio nabave koji mi se  u početku doimao najzakučastijim.

S uvozom iz Luxembourga sve je izgledalo jednostavno. Nazvao sam na dobiveni broj, odmah dobio vezu i odmah upitao za njihovo izkustvo s isporukom HI-Fi uredjaja u Jugoslaviju. Ženski glas mi je samopouzdano odgovorio, kako su do sad u Jugoslaviju izporučili brojne uredjaje i nikad nije bilo nikakovih problema.

Poslali su mi predračun, a ja sam preko banke uplatio ukupni iznos na njihov račun. Nazivao sam ih zatim ponovo nekoliko puta, sve dok nisam dobio odgovor kako su primili moj novac i odmah mi uputili pošiljku.

Isto je učinio i kolega Rato Gulin, koji me je zamolio neka zatražim isti predračun i za njega Kao adresu izporuke naveli smo Ratov stan u Splitu, jer je tada vlak bio najpovoljnije  i najuobičajenije transportno sredstvo. Željeznica je dolazila u Zagreb i Split, ali ne i u Dubrovnik. Kolege iz Zagreba su uredjaje svi dobili željeznicom.

Nakon nekoliko dana splitska carina izviestila je Rata o prispjeću pošiljki. Pošao je na carinu i ostao zapanjen. Carinici mu nisu htjeli naplatiti carinu i predati uredjaje, jer su računali cjelokupni iznos računa, a ne cijenu pojedinih komponenti. Rato me je u Dubrovnik nazvao sav očajan. Kad sam došao u Split i pošao na carinu preuzeti svoje pakete, i prema meni su carinici primienili isti kriterij.

Uzaludno sam ih uvjeravao kako se zakonska odredba odnosi na pojedine pakete, a ne na sve pakete zajedno, i kako se takav kriterij primjenjuje u zagrebačkoj i svim drugim carinarnicama, pozivao ih neka nazovu u Zagreb, ostali su tvrdokorno pri svojemu. Rekli su mi kako mi jedino preostaje vratiti pakete natrag u inozemstvo.

U uredu smo Rato i ja tužno raspravljali što nam je činiti. Na koncu mi je sinula ideja.

Vratio sam se u carinarnicu i upitao ih mogu li oni pakete  poslati u Beč mojemu rodjaku. Kad uredjaje već ne mogu rabiti ja, neka ih bar rabi rodjak, dodao sam.

Na moje iznenadjenje, pristali su. Uputili su pakete na adresu rodjaka Pera i čak mi taj transport nikad nije bio naplaćen.

Pera je austrijska carina izviestila o prispjeću pošiljke. Kad ih je pošao preuzeti, Austrijanci su mu rekli kako ne znaju na koji način trebaju postupiti, jer se po njihovom mišljenju radi o nekakovoj vrsti carinskoga prekršaja. Roba iz Luxembourga je njemu stignula u Austriju preko Jugoslavije!

Pero je rekao kako želi preuzeti robu, a oni neka smisle i izračunaju koliku carinu treba platiti. Na to su mu predali pakete bezplatno. Bilo im je tako lakše nego dalje razbijati glavu.

Dalje je sve teklo relativno glatko. Pero je potrpao pakete u svoj samovoz i odvezao se u Maribor. Na jugoslavenskoj granici ga uopće nisu pitali što je u paketima, premda je bio spreman platiti carinu!

Prema mojim naputcima dovezao je pakete do stana Ratova brata Tonča Gulina, koji je živio u Mariboru oženjen Slovenkom. Iz Gulinova stana me Pero nazvao nazvao u Split i rekao mi kako je sve prošlo izvrstno. Bili smo tempirali Perov dolazak u Maribor za petak, kako bih ja mogao u subotu tiekom tjednice, preuzeti robu. Nakon toga je Rato nazvao brata radi provjere. Sve je bilo OK.

Imao sam u Splitu tog dana puno posla, koji je trajao do dosta kasno navečer. Večerao sam i vozeći polako krenuo sam prema Mariboru. U blizinu Maribora stignuo sam dosta rano ujutro, pa sam stao na jednu benzinsku crpku, napunio spremnik goriva do vrha, a onda spustivši naslon sjedala odspavao u samovozu uru vremena. Nisam želio Gulinove buditi u subotu rano ujutro.

Tonči Gulin i njegova žena živjeli su u urednomu finomu stanu srednje veličine  na periferiji Maribora, u liepo uredjenomu i čistomu stanbenomu naselju. 

Primili su me sjajno. Pripremili su mi zajutrak, a zatim mi pomognuli odnieti pakete do samovoza.

Kao nogometnomu entuzijastu bilo mi je drago što sam imao prigodu upoznati Tonča, kojega sam pamtio iz doba kad je kao najbolji napadač prvoligaša Splita tresao suparničke mreže i bio državnim nogometnim reprezentativcem.

I njegov brat Rato je bio sjajan nogometaš, ali nije dostignuo Tončijevu razinu.

Inače, kad je Rato saznao kako sam i ja bivši nogometaš, priključio me je svojoj malonogometnoj ekipi, koja se natjecala u splitskomu malonogometnom prvenstvu. Kad god bih se u uobičajeno večernje vrieme igranja utakmice našao u Splitu, zajedno s Ratom bih odlazio u dvoranu na Gripama i na parketu dvorane trudio se uporabiti svoje nogometno umieće u korist Ratove momčadi. Rato je bio jako zadovoljan s mojim uključivanjem u momčad. Jednom prigodom i kolega iz Zagreba Zlatko Vlahović je došao s nama uvečer na jednu našu utakmicu. Kazao mi je nakon utakmice, kako je silno iznenadjen visokom razinom mojega nogometnoga umieća, što sam kao veliki kompliment primio sa silnim zadovoljstvom.

Vozeći se od Maribora do Dubrovnika stao sam samo jedan put na jednoj crpki. Vozio sam izuzetno brzo. Igrom slučaja pored ploče s oznakom ulazka u Metković prošao sam točno u 17 sati. Pred kuću na Montovjerni stigao sam u 17 sati i 55 minuta. Od početka Metkovića pa sve do stana na Montovjerni stigao sam za manje od uru vremena. A u to vrieme nije bilo mosta preko Rieke dubrovačke pa se trebalo voziti kroz Mokošicu. Prosječna brzina vožnje mi je bila stotinu i deset kilometara na uru, a jadranska magistrala u to ljetno doba godine bila je puna vozila. Gotovo pola vriemena sam vozio lievom stranom ceste. Bilo mi je dosta vožnje i samovoza, samo sam želio doći doma. Na rukama su mi se od držanja upravljača stvorili žuljevi.

Nakon što sam pakete prenio u stan, nisam pošao spavati, nego sam sastavio ormarić s staklenim vratima, posložio uredjaje i pospajao ih.  Legao sam zatim  i zaspao uz zvuke HI-Fi glasbe.

Tako se okončala ta moja životna epizoda s nabavkom Hi-Fi opreme. Jugoslavenski carinici su me izložili bez potrebitomu naporu i troškovima, ali mi nisu naplatili carinu! Nudio sam im platiti carinu, ali oni to nisu htjeli! Ništa čudno. Bilo je to doba jugoslavenskog komunizma, u kojemu nije vladala neka osobita logika, a jedino strogo i sigurno  pravilo je bilo - ne suprotstavljati se tim nelogičnostima, nego ih uporabiti sebi u korist, kad god je to moguće.